Piše: Edit Glavurtić

Na kraju svih naših staza je sunce, mora biti tako!
Toplina potrebna svakom biću, svjetlost prema kojoj poput biljaka rastemo.

U noćima najvećeg mraka često bih sanjala kako lutam praznim ulicama, izgubljena u gustoj magli, i onda odjednom, kao čudom izbijam na svijetao put, natrag u život.

I u stvarnosti sam često gazila divljim neprohodnim stazama, hodala u pogrešnom pravcu sve vrijeme misleći da idem u pravom, ili lutala labirintima koje sam sama sagradila.
Trajalo je to, ponekad i godinama.

Ali presudna je bila vjera iz prve rečenice, apsolutna sigurnost da me na kraju svega čeka suncu, i da je to tako i nikako drugačije.

Pa kad sam mu već toliko vjerovala, nije me moglo razočarati.
Namigivalo mi je, a ja sam prema njemu širila ruke, svaki put mrvicu veća.