Piše: Marijan Grakalić

Književnost danas opet stenje pod teškim smradom mantije i opancima umišljenih kapelana propagande o navodnoj ljekovitosti vjersko-političkog zanosa. Onog senzibiliteta koji sumračno se cerekajući sada poslije rata, krvi i blata vjerske službenike i njihove privrženike vodi ka inkviziciji i nasilju prema svemu u kulturi i književnosti što se prikazuje nepoćudnim ili pak manje hrvatskim ili barem katoličkim. Silvija Šesto i njena dječja literatura tek su friškiji primjer takve žrtve. Tu izmišljena senzacija i lažna optužba postoje zato kako bi se isprobala ona anonimna i strašna moć cenzure koja mjeri domet pljuvačke poniznog sljedbenika te nove uljudbe proistekle iz politike naših crkvenih otaca. Nasilje je ustvari prokušani način ne samo da se nametnu oni ”prijazni” pogledi i misli, već da se također obračuna i iskaže odbojnost prema očito naprednijim kulturnim vrijednostima iz nedavne prošlosti i, dakako, bez suvišnih pitanja pogazi svaka istina i njezino dostojanstvo. Strah je pri tome predvorje panike i atmosfere gdje čak i oni maloumni ali ispravnog uvjerenja postaju dovoljno upućenima da presude bilo kome i bilo čemu jer već unaprijed znaju što je istinito i narafski, ispravno.

Glupost i zabran i inače je poznata crkvena manira kada se radi o književnosti. Ta rabota započinje bulom ”Inter multiplices” koju objavljuje još papa Inocent VIII. 1487.. Ona svoj sramotni nastavak dobiva u kasnijem ”Indeksu zabranjenih knjiga” (Index librorum prohibitorum) izdanoga od Crkve 1559. a koji je uz nadopune vrijedio sve do 1966. godine. Dok izgleda kao da čekamo novi, podsjetimo se kako su na toj listi zabranjenih autora bili Rabelais, Montaigne, Descartes, La Fontaine, Pascal, Montesquieu, Voltaire, Jean-Jacques Rousseau, Denis Diderot, Helvétius, Casanova, de Sade, Stendhal, Balzac, Victor Hugo, Gustave Flaubert, Alexandre Dumas, Emile Zola, Maeterlinck, Pierre Larousse, Anatole France, Andre Gide, Jean Paul Sartre i mnogi drugi svjetski klasici i pisci. U našim domaćim prilikama zabranjeni su bili Dominikanac Andrija Jamometić, Marko Marulić, Frano Petrić, Pavao Vergerije, Matija Vlačić te de Dominis i drugi, dok su u tzv. NDH zabranjeni još i Slavko Batušić, August Cesarec, Miroslav Krleža, Josip Horvat, Kulundžić, a kasnije i Vladimir Nazor nakon što je otišao u partizane.

Živimo u sumraku razuma. Stakleni lijes naše kulture tek je manje važan krhki ukras kojeg je lako lupiti nogom i razbiti ili zabraniti, oklevetati ili prokazati u plebejskim masama kao nešto po narod i njegovu vjeru opasno. Raspeto tijelo od plastike koje visi na plehnatim križevima uz seoske ceste natkriveno s pet-šest crijepa sve je što istome treba. To je i medicina i nauka, domet kojem se stremi uz pokoji očenaš, izmoljen prije no što se preko obzora mozga sasvim spusti mrki mrak. Plotovi i grabe, psi koji laju na mjesec iznad grobova za koje nitko neće nikada mariti, debeli župnik i masne race koje mu se donose za blagdane, tvrdi žuljevi na rukama seljaka i misterij hostije kojoj je svejedno s kim se trguje dok god se škrabice pune. Žalosna je to slika nastala na porazu živog evanđelja čije je mislioce i pisce kao heretike, filozofe, književnike ili izopćenike crkva oduvijek progonila za svoj račun tumačeći se kao zemaljsko oruđe volje božje. Ponovo se sada u nas stvara atmosfera progona i svaka je sloboda tu opasna guja, srce nemira i kušnja vjere, ujedno i problem za one dobro plaćene inkvizitore kojima je modus vikendi tek crna košulja.