Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Diego i Alberto Gicacometti

Postoji anegdota o tome kako je slavni talijanski kipar Giacometti rekao „kad bih se trebao odlučiti hoću li iz kuće u plamenu spasiti Rembrandtovu sliku, ili mačku, vjerujte da bih spašavao mačku.“ Time je zapravo želio reći da bi se između umjetnosti, pa i one vrhunske, i sasvim običnog života odlučio za život.

Nedavno mi je u razgovoru jedna poznata zagrebačka slikarica starije generacije rekla: „Nekoliko sam se puta udavala, ali ipak, svoje muževe nikad nisam voljela onako kao što sam voljela svoje slike“.

Stvaranje ili ljubav, daljine ili obitelj, sloboda ili sigurnost… često se u životu nađemo na raskršćima kad se treba odlučiti za jedan put, i posljedice tog odabira skrenu život na sasvim drugi kolosijek. Birajući jedan, ne mogu znati što bi me dočekalo na onom drugom putu, da sam njime krenula. Uvijek to tajanstveno maglovito nešto privlači primamljivim bojama, i izazove sjetu kao da sam odabirući nešto važno propustila, a da ni sama ne znam što.

Taj osjećaj dolazi od pohlepe da na svoj tihi način što više toga doživim, iskusim, vidim, shvatim i uhvatim, da u svoj život zaronim najpotpunije što mogu.

Zato bih da je moguće, rado prošla svim putovima koji se preda mnom pružaju, i ničega se ne bih odrekla.
Svoju životnu sliku slikala bih svim bojama s palete.

Za razliku od slikarice s početka priče, ljubav mi je uvijek bila prioritet, i iz tog osjećaja sam djelovala, mijenjala gradove i donosila odluke. Bez ljubavi, za mene nema ničeg osim zime.

A ona mi uzvraća, jer zbog nje (stvarne ili izmaštane) nastaju moje najljepše slike i pjesme, poticaj je i mojim zvjezdanim trenucima i svakodnevici, i uvijek u svemu moj izbor.

Zato, da se nađem pred Giacomettijevom dilemom, i ja bih spašavala mačku, što drugo? Bez ijednog trenutka oklijevanja!
(Poslije bih se možda, ipak vratila i po Rembrandta.)