Piše: Edit Glavurtić

Prije pola stoljeća Marlen je pjevala pjesmu o malom koferu koji je čeka u Berlinu. Pun je nekih sitnica iz vremena koje je prošlo, ali je i njen razlog za povratak u taj grad. Ipak, put je imao smisla, jer kad god osjeti čežnju, vrati se u Berlin…

Pedeset i više godina nakon te pjesme, ništa zaista bitnoga nije se promijenilo.

Jedino se lice svijeta ubrzalo, ali ljudi i dalje putuju.
Isto kao nekad, čak je i prtljaga ostala ista.

I dalje putujući ostavljamo komadiće života na određenim postajama, u gradovima koji nam ubrzaju otkucaje srca kad im izgovorimo ime.

Što je sve našega u tim gradovima ostalo, što smo sve odlazeći ostavljali?

Široke noćne bulevare, drvorede, rijeke, studentske sobe, kavane i kolodvore…

Nečije zaljubljene oči, miris lipe, noćne vlakove, poneko zrnce ludosti, miris grijeha ili pustolovine?

Odlasci, dolasci, dočekivanja, rastanci.

Zapravo, cijeli jedan život.

Vjerovali ili ne, sve to zaista stane u običan kofer.

I zbog njega se vrijedi ponovo vratiti, baš kao što pjeva Marlen.