Izložba fotografija Ivice Lajtnera ”Spomen po snijegom” otvoriti će se u Galeriji svratišta Cinkuš, u Mletačkoj ulici broj devet na Gornjem gradu u ponedjeljak, 25. ožujka u 19. sati.

Piše: Marijan Grakalić

Bjelina snijega napučuje pločnik dok hladni i oštri zrak kleše pogled na grad i njegove panorame. Spomenici izviruju svojim crnim postojanjem kao očigledna opreka prolaznosti i stoje zarobljeni u nenadanom prividu. Slika bilježi snježnu metafiziku što svojom težinom, u trenutku dok svijetlost još nije došla k svome zalasku, tišti prave i zamišljene siluete. U zimskom danu kameni prikazi spomena besmrtnosti dobivaju drugačije vizure jer nedostaje nemir koji tu inače potresa perspektivu pa pod ukočenim nebom ostajemo zbunjeni pred onim što vidimo nastojeći iznenađenje nadomjestiti obrisima bliskim u vlastitom sjećanju. Iako tu sve izgleda staloženo, potvrđuje se da nikada ništa nije gotovo i da uvijek može postati i drugačijim.

Fotografije Ivice Lajtnera (1950.) nisu tek tematska dosjetka zato jer u njima postoji ono osjećanje u kojem se prelamaju trenuci inače neuhvatljiva spokoja što pripada stvarima osamljenim u njihovom vlastitom životu. Nijeme prilike načinjena od kamena, bronce ili željeza zahvaljujući fotografijama koje ih pronalaze pod snježnim pokrivačem sada se na novi način otkrivaju i privlače nas snagom zbog koje su to što jesu ali i odsutnošću potrebe da budu bilo što drugo. Otvara se tu ornamentalni slijed koji ne pati od neke zadate dosljednosti nudeći se tek u fragmentima lica, oka, ruke ili tek slutnje veće cjeline i onoga što je iza nje.

Dok pada snijeg izvlačimo iz sjećanja one sadržaje zbog kojih osjećamo prisnost i s tim tek naznačenim vrijednostima, a probuđena prisnost ukazuje nam kako nam se Zagreb predaje čak i u trenucima nepogode i dnevne hladnoće, posebno za onih šetnji u kojima se ponekad čovjek prepusti njegovim ulicama i horizontima, našim spomenicima. Tamno lice Miroslava Krleže izvire iz bjeline nalik prilici iz neke nestvarne jednočinke napisane u kabinetu nekog tajnog boga koja sutra više neće postojati, dok na vječnoj gornjogradskoj klupi osluškivanja svega što se zbiva dolje ispod kulisa grada sjedi kip Antuna Gustava Matoša naizgled posve ravnodušan prema snježnim pahuljama s kojima moguće da dolaze i otpadci nesretnih nebeskih duša u naš svijet. Marija Jurić Zagorka nije otvorila svoj kišobran na početku Tkalčićeve. Stoji zatrpana snijegom tamo na početku ulice gostionica i kafića s neizrečenim pitanjem upućenim svima onima što žive u zebnji da su promašili svoj život ili pak robuju uobrazilji da ga nisu proživjeli. U Staroj Vlaškoj pod snijegom August Šenoa pjeva o gradu kao mladom junaku sve do noći, kada zvižduk mladeži koja odlazi u park Ribnjak, pozove i njega da im se pridruži jer svijetlo napušta ulice i u tami noći pjesma postaje utjeha svakoj samoći ili razočaranju. Istim onim osjećanjima koje donosi golema skulptura Tina Ujevića što izranja iz bjeline na početku Varšavske ulice nalik na spomen otpora devastaciji grada.

Poetika fotografija Ivice Lajtnera ovdje nas polagano približava gradskom duhu Zagreba bez da slijedi neki uobičajeni obrazac. Kroz nju stižemo i dalje, sve do onih tajanstvenih metafora što upravo prikazanu estetiku vide kao prirodno i zakonito potomstvo identiteta grada.