Piše: Marijan Grakalić

Umire i nestaje naša avangarda u ovoj kržljavoj stvarnosti teškoj svima pa i samoj sebi.

Nije se lako oprostiti od Tonija Maroševića (1945.) koji je duže od tri decenije uređivao negdašnje omladinske medije, kasnije pretvorene u zloduhe kapitalističke servilnosti, a koji je neki dan preminuo od neimaštine, gladi i izdaje. Nimalo nije utješno to što i neke druge kolege iz osamdesetih slute prezirni osmijeh iste sudbine. Strani su u mentalitetu naših aktualnih medijskih torbara jer nisu u vlasničkim strukturama, gladni jer su im vrata novina i emisija zatvorena zbog toga što imaju stavove i nezamislivo siromašni jer ne podilaze oligarhijama, strankama i režimima. Žive od čarobnjaštva i očekuju neko čudo. Kao i Toni, gledaju onim pogledom umornog dječaka kako sami nestaju jer nestaje i sve drugo, pa i oni sjajni trenuci života kojih više nema na našim ulicama.

Toni nije izdržao kraj ove hladne i duge zime. Umro je iscrpljen, na podu svoje male kuće u Gračanima pod Medvednicom, tek koji dan do početka proljeća. Žicao je susjede krumpire, cigaretu ili dvije, koju kladu za ogrjev i snivao o onim davnim danima koji su sada ličili na izgubljenu obećanu zemlju. Na vrijeme boljeg života, dobrih ručkova, finog druženja, zanimljivih razgovora, ambijentalne glazbe i izazova kulture, osmijeha i avantura, boljih sakoa i veselijih pramenova u kosi, te dakako, svih događaja vezanih uz širenje granica slobode javne riječi i misli kakva prije toga nije nikada bila zabilježena na ovim prostorima.

Prijelom epohe i uzdizanje urbanih vrijednosti u bitnom je smislu započeo baš osamdesetih na svim poljima kulturnog i javnog života mladih nesklonih da se podaju i trpe zabrane, da šute ili žive tek kao paraziti nekog režima, ustvari kako se sada vidi, svakog režima. Ta nova senzibilnost i visoki stupanj kasnije nikad ponovo ostvarenih sloboda bili su bitna odrednica i nadahnuće u novinarskom poslu Tonija Maroševića. Naravno, ne samo zbog kultne i prve gay radio emisije ”Frigidna utičnica”, već zbog cijelog niza uredničkih i novinarskih postupaka, poslova i komunikacija, a koje su bile presudne za tadašnji identitet medija i njihov neovisni profil. No kako to obično biva da revolucija jede svoju djecu, tako isto i nove gazde rajši imaju seoske đikoše sklone i vješte u onoj primitivnoj lukavosti koja je kulturu i njene pobornike, tako i tako, uvijek dolazila glave. Slučaj smrti Tonija Maroševića ponajprije svjedoči o tome da novinari ili urednici koji imaju principe teškom mukom opstaju ne samo u medijima nego i u životu. Viva la muerte!

U rujnu koji je još bio topao a Tkalčićeva ulica napućena šarolikim kolonama prolaznika i ljudima koji planduju po terasama kafića sreli smo se na nekoj izložbi gdje je došao i zato jer su mu neki prijatelji ponudili sitnu pomoć. Nije ništa rekao o svom stanju, iako sam znao da je loše. Pričali smo o plakatima koji su nekada, prije dvadeset i kusur godina, bili polijepljeni po tadašnjim ogradama oko trošnih kuća u toj ulici ili susjednoj Opatovini. Iznikao je tu u razgovoru čitav svijet onih tajanstvenih znakova i poruka koje nama što smo oduvijek u ovom gradu predstavljaju neko vlastito kraljevstvo bajki u koje se ne može uči bez pečata i srodnosti s onim nevidljivim talogom grada od kojeg su sačinjene naše misli. Ljudi dakako ne mogu prizdraviti pod neonskim reklamama, u bankama ili bespućima nepodnošljiva srozavanja vrijednosti na robovski mentalitet. Kava i razgovor, i još je bilo dobro i još su se vrtjeli svjetovi oko Dolca i slutila se umjetnost koja postoji posred trpke zbilje kao onaj štos kojim će se možda, nekako, jednom izbjeći pakao.

Potom u sunovratu zime srećem Tonija na Trgu i priča mi sav radostan da će raditi za neke nove dnevne novine, ali da bi oni da on piše i o filmu, no da se on u to ne razumije. Ne stignemo mnogo. Žuri na tramvaj koji se pojavljuje s istoka kao silueta ukrašena bakrenim krestama i Toni ulazi i nestaje s debelom knjigom pod rukom zajedno s gomilom drugih naoko sretnih što više ne stoje vani na zimi. Učini mi se kako neka žena koja se tada na čas ukazala ima oči ispunjene srebrom kao one drevne ikone u bazilikama, a onda i nju i tramvaj i Tonija proguta magla. Sigurno ona ista koja čeka na sve nas.

Avangarda se osipa, drugovi nestaju, opet će pobijediti kurvini sinovi.