Piše: Marijan Grakalić

Jednom, možda ne i tako skoro, Ivan Ivoš shvatiti će da živi pod teretom svojih dijela, često teških kao kamen. Kipovi stoje po crkvama i svetištima u razmjernom omjeru s vjerom, isklesani kao tkanje onog djela jave u kojoj znak spasa nije ništa nestvarno već se može vidjeti i dodirnuti. Čisto čelo i raširene ruke Spasitelja, lice Marije u bjelini za uznesenja, čvor molitve i iskušenja u predstavi križnoga puta i oči sveca uzdignute u duhu kao da ožive dok večernja zvona bruje na vjetru koji ponekad pred vrata crkve donese i onaj daleki miris djetinjstva prije ostavljena u prošlosti i sada odmaknuta od napetosti i silnica ovoga doba. U tom na čas iz zaborava otetom nadahnuću krije se tajna cijelog sakralnog opusa kojeg stvara kipar Ivan Ivoš. Podsjećanje na svetost i sveto, na onu izvornu prirodu doživljaja kojim se čovjek od malih nogu penje kroz svoju osobnu duhovnu spiralu kako bi se pri tome oblikovala krepost, i kako bi kao takva zadobila lik koji će trajati u vremenu i onda kada nas, a moguće i njega, više ne bude.

Osim neospornog talenta i vrsnog umijeća, nadahnuća i mogućnosti, jedinstveno obilježje radova ogleda se upravo u memoriji koja također zahvaća i mnoge prijašnje uzore i izraze u umjetnosti. Tako kao i kod drugih likovnih majstora zagrebačke memorističke tendencije i kod Ivoša nalazimo elemente raznih umjetničkih stilova, od klasičnoga pa do secesijskoga i dalje, oslobođene ovdje patine i stege i kao takve slojevito ugrađene u njegov osobiti i ponajprije tehnički veoma čisti i izvrstan umjetnički izraz. No u toj se osobitosti ipak ponajprije ističe dodir onog zapanjenog osjećanja kakvo u djeteta bude naše crkve i njihovi ukrasi, obrisi u mislima koje ponekad osjećamo kao da su stvarni i zbog kojih je uopće i moguć život u duhovnom prostoru.

To posvećenje ponajprije se ističe u dva djela u kojima su aureole Krista smirenog u patnji i Marije koja sa sobom uznosi i crkvu u nebo izvedene kao sastavni dio njihovih bića što ih odvaja i uzdiže među brojnim drugim radovima. Gledajući ih, a posebno se to odnosi na kip Marije koji je smješten dosta visoko iznad oltara, tako da njezin jedinstveni odsjaj u mramornom podu stvara dojam poveznice zemaljskog i vječnog života, te gestom upućuje na misterij koji je eto tu, nadohvat ruke. Moćan i jednostavan kiparski govor ogleda se i u licu Isusa sa zagonetnim smiješkom unatoč raspeću što smireno otklanja svako osjećanje tjeskobe ili bojazni oko onoga što će se na kraju tek spoznati. Ne samo linijama i izrazima kipova, već i plamenim aureolama, i u jednom i u drugom primjeru, naglašeno je ono svojstvo pročišćenja koje naglašava nezaustavljivost života.

Bogat i raznovrstan kiparski opus sakralne umjetnosti Ivana Ivoša činjenica je pred kojom se ne mogu zatvoriti oči. Nastao je daleko od svake improvizacije kao autentičan izraz bitno usmjeren ka tome da se okom i dodirom osnaže naša unutarnja čula. Isto tako on je svjedočanstvo tome kako je sveto ono čemu teži umjetnik i svaki čovjek izazov i gdje se uvijek može vratiti. Njegova djela ustvari ništa ne zamišljaju. Stoje na stazama gdje je prirodno da se čovjek skloni od svake nedaće, pod strehu ispod koje nestaje ravnodušnost, u jednostavnost iskrene vjere koja ose tako dočarava.