Piše: Edit Glavurtić

Jeste li ikada čuli da kuće imaju dušu?

Naša stara kuća na Otoku ju je imala. Često mi dođe u san, onakva kakvu je pamtim iz kasnih šezdesetih, u vrijeme mog djetinjstva, kad se svaka slika utisne u pamćenje, sa svakim detaljem i svakom sitnicom. I sad bih mogla opisati gdje se „na gornjem i donjem podu“ nalazilo ono malo sirotinjskog namještaja; špaher, stol, postelje, kantunali …mirisi, zvuci i sjene po zidovima.

Ulazna vrata piturana tamno zelenom bojom, ispucanom i nagrizenom suncem i vjetrom. Na njih je nekada netko s unutarnje strane pričvrstio metalnu potkovicu, za sreću.

Pa, puno sreće nije donijela … ptići su iz gnijezda odletjeli ranih šezdesetih noseći sa sobom svaki svoja očekivanja i svaki svoju bolest; pohlepu, sebičnost i zavist, a godine koje su dolazile donijele su im izobilje svega, osim Božjeg blagoslova.

U vremenima kad su bili živi moji predragi dide Marin i baba Viktorija stara kuća je kao školjka bisernica u sebi čuvala priče.

O svetom Nikoli koji je tko zna kojim, samo njemu znanim putovima nosio na otok naranče i slikovnice za malu Editu. O anđelu čuvaru koji je u noćima punim bure sjedio na krovu i onako velik i zlatan branio nas „od svakoga zla“.

O ukusima babine manistre i brujeta koje kasnije više nikad i nigdje nisam uspjela pronaći, o mom malom pijatu od late, skalinama pred kućom, žamoru razgovora i pjesme kojima je u večernjim satima zvonio kameni dvor.

O grmu ružmarina kog je mama pred kućom posadila kad je došla na otok, a on se nekim čudom primio, prkosio godinama, obnovama i pregrađivanju, pa i dan danas stoji urastao u kamen, kao tajni znak čiju poruku samo ja razumijem. Da ne postoji cijena kojom se može platiti dobrota, odanost, čistoća, brižnost i uspomene.

Na zid iznad moje dječje postelje baba je objesila malo metalno raspelo, pocrnjelo od starosti, a sunce je crtajući čudne šare oživjelo lik Raspetoga, pa se meni onako maloj činilo kao da je prizor živ. Zadnji sam put u kuću ušla osamdesetih godina, prije nego što će je pokojni otac obnoviti. Prethodno je godinama stajala prazna, u oronulom stanju raspadanja i prašine, kao što to već biva kad život ode, i više nema dobre ruke da otvori prozor.

Stojeći tako usred donjeg poda na kom se sve urušilo, steglo mi se grlo od praznine i čežnje za babom i didom, i tada sam kao milost i kao dar, na istom starom mjestu ugledala onaj mali križ ispod kojeg me baba učila molitvu anđelu čuvaru.
Kao da me sve te godine čekao.

Skinula sam ga sa zida, poljubila i ponijela, i to je jedino što je ostalo od mog djetinjstva, istinska dragocjenost od koje se ne odvajam. Sve moje je u njemu. Svi moji najdražii u tom su malom raspelu. Kad ga pogledam, vidim njih i sve ono što u životu zaista vrijedi.

Rekla sam već da s vremena na vrijeme sanjam staru kuću.

Ali, nisu to lijepi snovi, ne znam zašto, ali u njima mi uvijek netko nepoznat prijeti, a ja bježim, sakrivam se i pokušavam odletjeti kroz prozor „gornjeg poda“, nekamo u nebo, u oblake. I tako, došla sam do odgovora. Da, kuće imaju dušu… a to je duša njihovih vlasnika.

Zato je stara kuća iz mog djetinjstva onako mirisala: na jednostavnost, dobrotu i ljubav. Kasnije kad su did i baba umrli, taj se miris nepovratno izgubio i nestao.

I mislim da to osim mene, nitko drugi nije primijetio. Kuća koja na istom mjestu danas stoji lijepo je obnovljena i površnim pogledom reklo bi se da je ista kao i nekad.

Ali nije… kad joj priđem, odmah osjetim da nešto nedostaje. Najvažnije. Nema onog mirisa. Ni duše, ni priče… ničega. Samo obična kuća.