Sanja traži žrtve svoje;
U zrcalu je odraz lika;
Mišljaste, da anđel to je,
A vaša je bila slika.
(Sanja; Max Jacob, 1876. – 1944. )

Piše: Marijan Grakalić

Neke odmah pogodi sudbina da vide sliku smrti prije nego što po prvi puta otvore oči. Tada svijet stoji i u tom trenutku sve liči na zaustavljenu misao koja koleba iznad ruševina. Plač djeteta stiže nekoliko minuta kasnije kada mu se upuhne dim cigarete kroz nos čime ono tada biva odvojeno od predvečerja što se spušta na polja i nepregledno more. Lelujavi plavičasti dim diže se gore prema golemom svodu neba, iznad labirinta ovozemaljskih opreka i ograničenja, noseći sa sobom i taj prvi dah koji određuje sve. Misterij talenta uvijek znači i više nego što pokazuje i moguće je da stvarnost pri tome samo skriva izvore snažnih uobrazilja koje su u pozadini. Smionost je pri tome presudna jer se tek putem nje može dohvatiti suština onih alegorijskih vrijednosti koje umjetnik izražava u svojim djelima slijedeće zagonetne pretpostavke proturječnosti stvaranja na osobnom, društvenom i kozmičkom planu.

Isto tako, moguće je da nikada prije nije ni postojala ona umjetnost koja ne bi bila protkana magijom i u sebi sadržavala nepresušni eros, odnosno supstancija tog demona za kojeg Platon misli da je važan glasnik nebesnika kada su u pitanju strasti i umjetnost. Susreću se tu inspiracija i varljivost, nestalnost i vještina, lutanja i traženja, nadarenost i hir, dakle, sve ono što krasi Pabla Picassa (1881 – 1973) i njegov umjetnički rad u cijelom životu. Život i umjetnost pretpostavljaju se kao čitav niz metamorfoza koje slijede jedna drugu poslije i prije suočavanja sa smrću i koje oslikavaju gotovo cijelo jedno stoljeće. Smrt je tako također i na čuvenoj Picassovoj slici ”Guernica” onaj usud ispred kojeg svi fenomeni gube na svojoj relativnosti i značenju. Pri tome, tu nema niti najmanjeg mjesta za nered ili slučajnost koliko god se činilo da je cijela kompozicija izvedena tek na osnovi asocijacije ideja i osjećanja. Osnovni dojam ipak se izražava kao mentalni pejzaž prisan naumu da se dođe do pozadine onog (ne)reda zbog kojeg postoji ne samo strahota rata i smrti već i ona čudesna potka zbog koje postoji neprekidnost egzistencije.

 

Takvo nesvodljivo svjedočanstvo posjeduje gotovo pogansku gramatiku osjećanja i zavjeta utkanih u umjetnikov osobni labirint. Ono se odnosi na preranu smrt njegove sestre Conchite koja je preminula od difterije 1895. godine i njegova sujevjerna obećanja, svojevrsne žrtve, kako nikada više neće slikati ako će to pomoći da ona poživi. I inače susret sa smrću može ispuniti duh osjećanjem neobične snage o čemu svjedoče brojni artefakti izvorne umjetnosti Afrike i drugih prekomorskih krajeva što ih Picasso otkriva kasnije u skladištima francuske etnološke zbirke u Parizu, gdje se nalaze kipovi i maske često oslikani najživljim bojama kako bi se naglasila neprekidnost egzistencije unatoč smrti te prisustvo otišlih u svijetu živih.

Kod Picassa se stoga stiče dojam da se putem njegove umjetnosti trajanju pridodaje ona nestvarna krivulja koja uznemiruje jer narušava anatomski integritet ljudskog tijela (Gospođice iz Avignona), istodobno uklapajući u svoje vizije brojne starije likovne prauzore ali i svijest o tome kako nema beznačajnih situacija u načinu kako se tumači i prikazuje svijet. Ta odlučnost da se na taj način pokuša zarobiti vrijeme jedinstveni je slikarski monolog koji govori i o prošlosti i o budućnosti, o životu i smrti, o stvarnom i imaginarnom i upravo zato cijelu tu umjetnost podiže na nivo poezije. Podneblja danas raspolućena između mita o Picassu i aktualne egzistencije njegove umjetnosti.