Razgovarala: Mihela Hadrian

U maglovito zagrebačko prijepodne tračak sunca, onog sjajnog, mediteranskog sunca, mirise mora i mediterana donosi mi moja gošća. Čaj u otmjenom zagrebačkom hotelu Sheraton uz dakako ugodno ćaskanje, popiti ću sa našom velikom damom i dramskom umjetnicom – Jasnom Malec Utrobičić, rođenom purgericom koja već dugi niz godina živi u Splitu. Priznajem da sam uzbuđena zbog susreta sa ženom o kojoj sam puno čula i čitala i izdaleka joj se divila. Jasna izgleda divno, ljepota ne silazi s njezina lica usprkos godina. Besprijekorno je dotjerana i pomalo ekstravagantna, no čim mi je pružila ruku uz svoj prekrasan osmjeh trema je nestala. Zrači toplinom i jednostavnošću

– Jasna odrasli ste u Zagrebu, tu ste završili klasičnu gimnaziju a potom i Akademiju dramskih umjetnosti u klasi prof. Koste Spaića i Georgija Para, no to je zapravo bio za vas samo logičan slijed jer ste zapravo od malih nogu prisutni u teatru, dakle, na daskama koje život znače. Potičete iz umjetničke ste obitelji, i ako se ne varam plesali ste i balet?

 – Bakin brat Miroslav Biro svirao je violinu u Hrvatskom naordonm kazalištu u Zagrebu. On je komponirao čuvene evergreene “Tri palme na otoku sreće”, ”Mirno teku rijeke”, ”O Karolina”itd. Tako još jako mala redovito sam mamom ili s bakom bila gotovo na svakoj opernoj i baletnoj predstavi. Otada je kazalište moja ljubav. Također sam i s tatinim bratom Ivom Malecom, kompozitorom koji je svojedobno ušao u Larousseov enciklopedijski rječnik, redovito bila na Bijenalu od samog početka. Tu sam upoznala mnoge slavne goste i muziku ispred vremena.. Moj brat i njegova supruga godinama su bili u “Plavoj travi zaborava”, sin je gitarist a zet bubnjar. Znate, iz PIK-a još uvijek sa sjetom čuvam požutjeli program “Orašara” iz 1952. godine kad sam plesala “pahuljicu!” u Malom kazalištu.

Što je bilo presudno da se ipak odlučite posvetiti glumi?

– Snovi, sanjarenja, bajke, knjige, čaroban svijet mogućnosti pretvaranja u čudna bića različita od jedne stidljive djevojčice… Svidjelo mi se biti danas jedno a sutra drugo biće kao i šarene boje kostima, komunikacija preko scene na daljinu, a koja je opet bliska.

– Prvi kazališni angažman imali ste u Dubrovniku u teatru ”Marin Držić”, a nakon preseljenja u Split u njemu ste ostali do kraja svoga kazališnog radnoga vijeka. Odigrali ste puno i velikih i onih ”malih uloga”, sjajnih i zapaženih rola. Možda je nespretno pitati koja vam je od njih najdraža? Ipak sigurno ima uloga koje su na poseban način obilježile Vašu bogatu karijeru .

– Početak 1977. u Splitu bio je bogat i nevjerojatno raznovrstan: igrala sam razne uloge od Mare u “Kati Kapuralici” do stare histerične gazdarice u “Tragediji mozgova”, pa onda Dunjaše u “Višnjiku”, Onke u “Grbavcu” Vaclava Havela, pa Nane u “Krojaču i barbarima” itd. Nizale su se lijepe uloge i ta mi je raznovrsnost jako odgovarala. Mislim da je 1980. došlo u neku ruku i zlatno vrijeme teatra jer su tada u Split svi rado dolazili režirati. Također i moji profesori Georgij Paro i Boško Violić. Osjećala sam svaka uloga donosi novu čar. Bilo je tada izvrsnih predstava sa Dr Vlatkom Perkovićem, Vančom Kljakovićem i stranim gostima. Igrala sam Vjeru u ”Audijenciji” od Havela, crnkinju Titubu u ”Vješticama iz Salema” pa Majkaču u ”Mrduši Donjojii i druge.

– Često ste s ansamblom splitskoga teatra gostovali i u inozemstvu. Kakva su vaša iskustva nastupa pred stranom publikom?

– Upravo sam Vam to htjela reći; onda se dogodila velika koprodukcija HNK Split i A.T.E.R.-a iz Modene u “La ballata di Pulcinella”. Prvo sam bila zamjena mlađoj kolegice, a onda je režiser Egista Marcucci-a odlučio da igram divnu ulogu komične Dezdemone u bajci “Ljepotice i zvijeri”. Svu divnu muziku je komponirao Nicola Piovani čuveni talijanski kompozitor, inače dobitnik Oscara za muziku u filmu “La vita e bella”. Moju Zvijer-Otela igrao je Mauro Pirovano filmski glumac ali i prvak u ”Teatro Stabile di Genova”. U Pulcinelli igrali su Marcello Bartolli uz zvijezde Daria Cantarelli-a i Silvanu de Santis. Bila je to jedna četiri mjeseca duga turneju po Italiji. Nastupali smo u dvadeset sedam gradova od Riminija pa sve gore Bolzana, Merana i San Marina. Dojmilo me se nastupati u onim najslavnijim kazalištima kao što su ”Piccolo Teatro” u Milanu, Teatro Argentina” u Rimu ili ”Arena del Sole” u Bologni, sa oduševljenom publikom i izvrsnim kritikama u talijanskim novinama. Tu su mi se ostvarili svi snovi – da plešem, pjevam i glumim u sjajnim ulogama. San snova od turneje.

Mislim da sam odigrala preko 1000 uloga ne računajući one u koje sam uskočila na brzinu zamjenjujući kolege. Svaka moja uloga je odigrana radosno, čim koraknem na scenu čarolija se stvara sama od sebe i od mene. Uvijek ponovo!

– Osim dugogodišnjeg rada na daskama splitskoga teatra ostvarili ste i nekoliko zapaženih filmskih uloga?

– Prva je bila u ”Brezi” Ante Babaje gdje sam igrala Mlinarićku, onda dvije uloge sa Antunom Vrdoljakom u filmovima “Od petka do petka” i ”Karneval”, kod Vanče Kljakovića igrala sam Madame u filmu “Marjuča ili smrt”. Bile su tu i brojne druge male uloge (”Jahači oluje”, ”Čovjek koji je volio sprovode”, “Dr. Who”, “Jasmina”, ”Greška Alberta Einsteina”).

– Možda publika ne zna da ste se rado odazivali i snimanjima TV glazbenih spotova. To je sigurno jedno drugačije iskustvo, što vas je motiviralo?

– Volim gledati dobre spotove jer uživam u muzici. Meni su to bili lijepi glumački zadaci u muzičkim pričama. Posebno se rado sjetim onih sa Žarom Batinovićem, Gibonnijem, TBF-om, Matkom Petrićem, Hladnim pivom i drugima, dakako.

– Jasna, kada sam rekla da ste vi prava svjetska putnica mislila sam time na dosta česte selidbe, makar i privremene, u inozemstvo. Živjeli ste u europskim metropolama. Kako ste se tamo snašli, da li je i tamo bilo ponuda vezanih uz film, teatar ili su razlozi vaših ”bjegova” bili druge prirode?

– To je bio veliki preokret u mom životu i početak novih dobrih promjena. Znanje jezika me održavalo…

– Kako se rođena purgerica uopće snašla u Splitu? Gradu koji je po mnogo čemu specifičan. Kako vas je prihvatila okolina, je li vam bilo teško naviknuti se na dijalekt i običaje..

– Imali smo kao studenti četiri duga i lijepa ljeta prakse na igrama u Dubrovniku. Recimo da mi je to bila dobra priprema na život u Dalmaciji, a poslije kad su došla djeca trčala sam doma poslije proba i bavila se svim kućnim poslovima pa nisam imala kad primjećivati razlike u mentalitetu. No, ja imam prilagodljivu i iskreno ljubaznu narav koja otključava mnoga vrata pa i ona grada Splita. Dijalekt sam zavoljela slušajući Mariju Daniru dok igra kultnu šjora Filu, pa mi je pn i dandanas drag! Živjela sam u Tuzli, Dubrovniku, Sinju, Strumici, a kao djevojka ljeta sam provodila putujući svugdje po Evropi (Francuska Njemačka. Italija, Belgija, Holandija). Ja sam Zagrepčanka koja je zaljubljena u Split i Dubrovnik.

– Da li vam je netko već rekao da je sličnost između vas i slavne francuske filmske glumice Marine Vlady frapantna?

– To me uspoređenje prati od rane mladosti i nevjerojatno je kako ga se i danas netko sjeća. To mi je bilo drago jer sam je voljela kao glumicu, a kao svaka mlada djevojka bila sam puna nepotrebnih kompleksa i kako su mi to često ponavljali povjerovala sam da nisam baš takva kako si to ja zamišljam, ako sam slična njoj.

Već tri godine ste u mirovini. Nedostaju li vam svijetla pozornice, kolege i rad općenito?

– Neke stvari koje su se dešavale u teatru prije mog odlaska nisu mi bile baš drage, žalosno, no to je pomoglo da moja čežnja za teatrom pomalo jenja. Mislim kako moj život ima dobar slijed i odmor mi prija. Ipak, uvijek se bavim svojim poslom ovako ili onako. Dosta sam volontirala s mladim ljudima u diplomskom filmu ili u spotu, otvarala izložbe, recitirala s mladima. Veseli me i sloboda kao i nova putovanja!

– Uloga u ne tako davnoj seriji ”Ruža vjetrova” opet vas je izbacila u žižu pozornosti. Popularnost koju ste stekli ulogom bake Dragice Odak , kazališne glumice mogu samo sanjati. Zašto je tome tako i koliko vama osobno znači ta uloga ?

– Ta mi uloga puno znači jer je slična svim požrtvovnim mamama i babama. Bila je to zahtjevna rola i sretna sam da me publika prihvatila i da me uspoređuju sa svojim babama, dakle, stvarno imam sreću da mi ne nalaze nikakvu manu nego ih podsjećam na familiju. Žalosno je što mnogi dobri glumci i glumice ne dožive u teatru puno priznanje i popularnost koju svakako zaslužuju.

– Osim što nas najpopularnija hrvatska nona posjećuje u našim domovima posredstvom TV ekrana, simpatično je to što često s ponosom izjavljujete kako ste i u privatnom životu nona. Volite pričati o svojim unucima.

– Ah, pa oni su mi stvarno zanimljivo i dobro društvo. Nika od 11 godina je mala pjesnikinja i učas smisli lijepe stihove, Domagoj sa desete zna pjevati masu pjesama iz mjuzikla Walt Disneya ili cijelu Mary Poppins na originalu, dok ih Ana (uskoro 7 ) kao mala pametnica u svemu slijedi. Posebno Niku koja želi postati glumica!

– Postoji li neka uloga koju ste potajno priželjkivali a niste je realizirali?

– Moje su neostvarene želje manje od ostvarenih. Malo mi je žao što nisam igrala u mjuziklima jer ih obožavam!