Piše: Marijan Grakalić

U noći još nema mirisa proljeća i dlanovi su i dalje hladni. U njima držim knjigu umjetnice Izabele Šimunović (1970 – 2010) upravo tiskanu pod naslovom ”Život ljudski”. Objavljena je na hrvatskom i engleskom jeziku i predstavljene u Muzeju za umjetnost i obrt uz malu svečanost 29. ožujka na treću godišnjicu njezina odlaska. Osjećam kako je život uspravljene na tim stranicama mimo gravitacije i da posjeduje onu magijsku privlačnost što vodi u jedan posve osoban labirint izgrađen od tajnih snova i nezakočene jave. Svaki je pogled tek fragment veće pjesničke slike koja se ne vidi odmah ali kasnije iznikne kao da ukršta zaboravljene vjekove i misli s našom situacijom ili nekim trenutkom. Zato knjiga započinje, osim s dlanovima koji su tako i tako nužni i smješteni na kraju bliže koricama, s pričama o nježnosti, smrti i Bogu. Isprepleteno kao loza sačinjena od nekih čudesnih i nježnih latica ovi zapisi vračaju se mjestu koje postoji izvan nekih konkretnih događaja, a da pri tome ne gube ništa od sudbine. Ne susreću se prolaznici, nema improvizacije, ali se ponekad osjeti čar koji nas veže uz naša vlastita zaboravljena dvorišta, opojnost jezika iznikla u mladosti kao i na one nesagledive prostore tišine koji se mogu susresti samo u djetinjstvu na obalama vječnog mora.

Potom slijedi ljubav, memorija i ruke. Priče neizostavno povezane s onim ponekad zavjetnim karakterom kamenčića koji se čuvaju po jednoj mediteranskoj legendi zato da bi se lakše prisjetili vlastitog života i pustolovine djetinjstva kada se s njima igra na obali mora. Kamenčići bačeni u more potonu dok se njihovi krugovi šire i žive sve dalje, čak i onda kada ih više ne vidimo. Umjetnost je i tako magija slikanja ili stvaranja nevidljivog, moguće i nestalog u zaboravljenim godinama, snage što nas ponekad nadahne da vidimo i opišemo i ono što se nikada neće vratiti ali će tako opet postojati.

Krv, misli i usta isprepleteni su u čvoru zgrušanom zemaljskom tamom i njegovim šapatom, opomenom o tome kojim se putem ide. Moguće je da zbog toga i slova ponekada plaču osjećajući se manje slobodnima da se vinu do visina, onako, bez voznog reda i bez žuljeva na rukama. U brujanju noći postoji neutaživa glad, onda oblaci pojedu zvijezde a nas boli i sama pomisao na tako nešto. Uostalom, svaka je kap naše krvi grijeh.

Glupost, umjetnost, snovi i more dolaze naizgled bez zapleta iako to otvara nepoznanice kojima se posvećujemo i robujemo jer na nas padaju neizbježno kao noć na kraju dana. Puno je pogleda zastrto koprenom iza koje žive snovi čijem se ljekovitom blagoslovu nadamo kako bi nas oslobodio od vlasti onog vremena u kojoj traje prošlost i njena nemila određenja. Kao da nemir spoznaje ovdje slijedi naš vlastiti trag, onaj nepovrat kojeg se više ne može izmijeniti nikakvom pričom ili glupošću. Između svih simbola života more je najveći spomenik njegova materinstva, nezaboravno, kao i djevojka koja je sanjala da postoji kao nepregledna pučina.

Sram, čovječnost i svjetlo naznačeni su kao poglavlje knjige iako njega kao takvog nema. Ono postoji utkano u druge već spomenute priče i proširuje njihovu nutarnju dimenziju. Odnose se još na ponešto, na mjesta gdje prekinuta misao čeka, bilo zbog srama, bilo zbog čovječnosti ili prevelika sjaja.

Na kraju, prije dlanova ali ipak u njima, blista ”Izabelina pjesma Suncu”. Odlazak i povratak vladaju nezavršenim svijetom, ali ne i nama koji nestajemo s našom posljednjom riječju. Tako one kao ispisana knjiga, kao conditio humana, i dalje postoje umjesto nas i vračaju nas drugima, svima koji se pitaju što smo to ustvari, imali u sebi.