TRAVANJ

Zeleni pamuk u travnju nosim bodro.
Vraćaju mi se stvari s nepravom oduzete, prostranstva
Snova i zagrljaja, prekomjernost zelenila u kome
Paperjasta se šojka skriva i po izlomljenoj crti k rubu
Udaljenog šumarka šiba izluđen mladi zec.

Lagani ovjes, zastori posve meki: zadrto zelenilo, zeleno kao Irska,
I do šapata stišan šum parašuta u modroj osamnici, tamo
Gore, gdje se priprema tijelo za slobodni pad!
Natrag, natrag, u prašumski gustiš, u gnjecav ponor, odakle
Travanj vuče konce, podrijetlo i svoj oživljujući dah!

S večeri, sve potone u izmaglicu poput šećerne vune:
Rubovi zemlje, velika bijela pogača, drže stabla i sjene.
Zvijezde se pale, lučice na groblju, misao upućena mrtvima;
I mi se primičemo, želeći ujediniti naša vibrantna središta

Najživlji dio Svemira.

(Božica Jelušić, zbirke LIBELA, Gradska knjižnica Đurđevac, 2006.)