Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Miljenko Stančić

Već na ovitku, knjiga je predstavljena kao životna priča tužne žene koja je svoju veliku ljubav platila bolom, i cijeli život ostala sama. Dovoljno da posegnem za autobiografskim romanom zagrebačke umjetnice, žene iz obitelji intelektualaca i kozmopolita. Čitam tako o poznatim imenima društvenog i umjetničkog života, njenoj obitelji, prijateljima i poznanicima, no ono što slijedi više je suho nabrajanje, nego lijepo pripovijedanje.

Autorica spominje svoje izložbe na brojnim prestižnim adresama, projekte koje je radila za televiziju ili teatar, i mada je svestrana umjetnica koja iskušava svoju kreativnost u svemu što joj padne na pamet, ipak ostaje prilično anonimna jer izostaje ono nešto što bi je kao umjetnicu definiralo i izdvojilo. Kao osoba, ona je uzbudljivija od umjetnosti koju stvara.

Okosnica je njena ljubavna priča koja traje četiri desetljeća: od najranije mladosti, do šezdeset i treće godine, koliko ima kad umire muškarac kojeg ljubi.

On je Slikar, oženjen i odan svojoj obitelji, pa glavna junakinja dobrovoljno bira život u sjeni. U nekoliko navrata on izražava želju da napusti svoju obitelj, no ona to odbija, jer zna koliko mu znače sinovi. Opisuje ga najprije zaneseno i zaljubljeno kao mlada djevojka, pa zatim u dubokoj ljubavi kao zrela žena, govori o njihovom zajedničkom vremenu, slikanju, putovanjima i razgovorima, o njegovim snovima i njegovoj strasti, hedonizmu, šarmu i zaigranosti a roman završava danom kad joj prijatelji iz bolnice javljaju da je podlegao teškoj bolesti.

Odmata se tako priča u kojoj su dvoje ljudi spojeni ljubavlju i stvaranjem pa se razumiju i osjećaju na najdublji način na koji se ljudska bića mogu osjetiti; jedno drugo nadahnjuje, izaziva i drži budnim, i priča mi je najprije lijepa, ali ima u njoj i nešto što ne mogu odmah definirati, neki neskladan ton koji smeta.

Pokušavam otkriti što je, ali puna tri mjeseca to ne uspijevam.

Zavedena ljubavnom pričom dvoje umjetnika i njihove tajne ljubavi izmiče mi njena ljudska dimenzija, i jednostavna logika.

Žena iz sjene je da bi zaštitila osjećaje slikarove obitelji, iz poštovanja prema njemu, promijenila i njegovo i svoje ime. Međutim, navela je toliko drugih podataka da je bilo dovoljno samo malo zbrojiti i oduzeti godine, ubaciti u tražilicu nekoliko podatka, i već se otkrio pravi slikarev identitet.

U prvi me mah iznenadilo, jer ovog čovjeka ne bih povezala s njenim tajnim ljubavnikom. Tražim njegove fotografije, i gledam ga drugim očima.

Na mene je uvijek ostavljao dojam strogog i namrgođenog čovjeka pa mi je teško u njemu vidjeti muškarca kakvog opisuje žena koja ga je tako dugo predano i samozatajno ljubila. Drago mi je da sam pročitala ovu ispovijed, jer je ljubav ovom čovjeku docrtala ljudske osobine, i znam da ću kad budem vidjela neku njegovu sliku, o njemu misliti na drugačiji način nego dosad.

Ipak, mira mi ne da pitanje, što ova priča znači, i zašto je zapravo ispričana?

I čemu promjena imena koja bi trebala štititi nečije osjećaje, kad su navedeni svi drugi podaci, uključujući i broj slikareve dioptrije?

Kakva god ljubav ovo dvoje povezivala, nekako mi nije časno govoriti o njoj javno kad onaj drugi više nema priliku bilo što reći, ni potvrditi, ni opovrgnuti priču koja se mogla ispričati i ranije. Četrdeset godina dug je period. I to je ta neskladna nota koja unosi disonancu, od koje se sve nekako samo u sebe urušava.

Čudni su labirinti ljubavi, kad čovjek jednom uđe ne može znati hoće li naći ono za čim traga, ni pliva li se prema izlazu, ili tone prema dubinama iz kojih izlaza nema. Nitko unaprijed ne zna kakva će biti njegova priča, jer ljubav je ogledalo koje ponekad sliku mijenja do neprepoznatljivosti. Samo onaj tko neku ljubav živi može odrediti njen pravi ukus, je li ispunjeno opravdalo očekivano, i je li pristajanje na život u sjeni prevelika žrtva, ili jedina mogućnost. To je nešto što se tiče samo dvoje ljudi, a svi ostali ne bi ni trebali biti u prilici da o tome nagađaju.

Osobito u delikatnim pričama s više od dva sudionika, intima bi trebala ostati intima. Do kraja. Poštedjeti one koji su ostali, bila bi mjera duboke ljubavi prema onom koji je otišao. Jer kad se udovolji potrebi da se govori o onom o čemu bi trebalo šutjeti, riječi ma kako istinite bile mogu umanjiti dubinu osjećaja kog opisuju. Tada puka promjena nečijeg imena nije čin poštovanja nego farsa, a ispovijed je manje zapis ljubavi, a više čin okrutnosti.