Piše: Kruno Čudina

Bio je negdje početak sedmog mjeseca. To je sigurno. Gulio sam krumpir u kuhinji. Svaki dan gulim krumpir. Uskoro ću to pojasniti, ali sada se sjećam toga dana, toga sjećanja, sve je na papiru. Kako ne mogu zapisivati preko novina nad kojima gulim, uvijek imam na stolu i nekoliko praznih papira. Da, gulio sam tih par krumpira, bilo je strašno vruće. Prvo sam, guleći drugi krumpir, zapisao: 03.07.2012. kuhinja, Hannah, konj, Tarr, kraj?, banalnost (opasna)… Imam taj papir, naravno. Iz toga, nakon što sam ogulio krumpire, nastao je ovaj zapis.

Hannah Arendt u svojem djelu ”Vita activa”, objavljenom sada već davne 1958. godine, već u samom prologu upozorava na jednu opasnost koja proizlazi iz cjelokupnog ljudskog ponašanja, a to je mogućnost da već u sljedećim desetljećima dovedemo sami sebe na rub propasti. Autorica naglašava kako je nužno ponovno promišljanje ljudske uvjetovanosti koje će iznijeti stvar mišljenja: ”Stoga je ono što predlažem vrlo jednostavno: to nije ništa više doli razmisliti o onome što činimo.” I doista, ona naznačava kako je ”Ono što činimo” ključ našeg opstanka, pritom zagovarajući promišljanje ljudske uvjetovanosti sa stajališta najnovijih iskustava i najsuvremenijih bojazni, dodajući kako je to stvar mišljenja, kojem se, kao najistaknutijoj oznaci ‘našeg’ vremena, pretpostavlja nemisaonost – nepromišljena bezbrižnost, beznadna zbrka i samodopadno ponavljanje ‘istina’ koje su postale otrcane i isprazne.

I da, u svakom trenutku svjedočimo očitim lažima koje nam se podastiru kao nedodirljive istine, dok nam zapravo cijelo društvo počiva upravo na umijeću laganja, poticanju istoga, obmanjivanja, prljavih propagandnih poruka koje cijelu stvarnost koju živimo oblikuju prema težnji za nekakvim ispunjenjem što lagodnijeg, što konfomističnijeg života i, bez ikakvog snebivanja, za što manjim sagledavanjem situacije u cjelini, kao da ćemo vječno ostati na ovom nebeskom kamenu, u blagostanju i svatko sebi najvažniji, uspješan, bogat, vrijedan itd. Zaboravljajući da je naš kamenčić na nebu zvan Zemlja jedino mjesto na kojem smo u mogućnosti živjeti, te da, ako to mjesto dovedemo u pitanje svojim ne(pro)mišljenim ponašanjem, neće ostati neko drugo kojim bismo zamijenili ovo. Svjesnost je spuštena do razine skoro pa nesvjesnosti. Zato prijedlog i svojevrsno upozorenje da razmislimo o onome što činimo, ostaje vrijedan svake pažnje.

Čini se, dapače, nužnijim nego ikad pokušati ga provesti u djelo. Jer sada, više od pola stoljeća kasnije, jasno je kako uopće nismo razmišljali o onome što činimo, jasno je kako su pojednici razmišljali jedino o sebi i svojim malenim životima, kao da je pojam nužnosti suživota nekakva nepotrebna smetnja. I sada smo ovdje, u situaciji vremena u kakvoj jesmo, koja možda i je zanimljiva, no i uistinu nepredvidiva po ishod naše skore budućnosti. Informacije, protočnije i brže nego ikad, činjenično nam govore kako se cijeli svijet nalazi u totalnom kaosu, od ratnih prijetnji, koje idu sve do nagovještavanja katastrofalnih razaranja, preko prirodnih katastrofa, sve do svih onih koje smo sami izazvali. No pojednica, lišenog navike cjelokupnijeg promišljanja o utjecajima globalnih kretanja na vlastito mu preživljavanje, njegovo uvjerenje koje je zapravo namjerni zaborav,  uopće nije briga o tome što se događa igdje osim u njegovom vlastitom dvorištu.

Sve to potvrđuje i dodatno pojačava bojazan napisanu prije više od pola stoljeća, slutnju da bi sve, ili većina na ovom svijetu, mogla otići k nepovratnom uništenju. Mi smo u situaciji  u kojoj se ikakvo promišljanje o našem opstanku, unatoč mnogim zvučnim riječima i obećanjima nekolicine krojitelja naše sudbine, doima kao igrarija lišena svjesnosti o posljedicama po nas same u svijetu koji je doveden na rub egzistencije. Mnogim optimistima će se jedna takva pomisao učiniti nezamislivom, biti će odbijena kao jednostavno nemoguća, kao jedna mogućnost koja se možda tiče pesimističnih i apokaliptično nastrojenim iznimkama, i upravo to će reći najviše u prilog jednoj takvoj slutnji koja, pažljivo sluteći, sagledavajući cjelinu događanja našeg vremena, može sebi makar dopustiti i više nego opravdanu pomisao kako je jedan takav apokaliptični scenarij itekako moguć i prisutan u svojim konkretnim i činjeničnim djelovanjima koja potvrđuju jasnu slutnju mogućeg otkrivenja najgore vrste po nas ljude. Otkrivenja da u jednom, vrlo bliskom trenutku, cijeli svijet može planuti, na ovaj, onaj ili neki treći način. Dovoljno je pogledati što se sve događa diljem svijeta, ne misleći pritom, nažalost, na sve lijepe, ugodne, dobre ili zgodne stvari.

Međutim, nije stvar jedino u konkretnostima, u prijetnjama masovnim ratovima, gladovanju, katastrofama – stvar je u samoj postavci današnje stvarnosti. A ta postavka živi u ljudima. U nama. Mi smo ti koji ne želimo vidjeti dalje od naših očiju, sve do onog trenutka dok se nešto loše, pogibeljno, negativno ne dogodi nama. Onda je već kasno. I uvijek će biti. Prve reakcije svakog dežurnog ‘veseljaka” biti će da je razmišljati na taj način neutemeljeno, nategnuto, čak nezdravo, da se svijet uvijek nekako izvuče, da ima nade, da nije sve tako crno. I nije, ali i previše toga je, samo je pitanje koja je kritična masa dovoljna za eksploziju. Oni nešto svjesniji okruženja u kojem živimo, reći da nas može tako i meteor razoriti u bilo kojem trenutku, dok će treći odbaciti svako razmišljanje o ikakvom mogućem kraju, ili polu-kraju civilizacije kakvu imamo u ovim trenucima. Što i nije nego ne-razmišljanje,  a moglo bi se nazvati i nijekanjem i okretanjem glave od činjenica jasno negativnog karaktera, koje i više nego precizno ukazuju na sve kaotičnije mjesto na kojem obitavamo kao vrsta. U redu, i ja ću sutra ustati, raditi sve ono što više-manje radim svakoga dana, pa se postavlja pitanje što bi uopće ikoji pojedinac sad trebao ili uopće mogao učiniti spram svih zlih slutnji nad našom sudbinom kao čovječanstva u cjelini, slutnji koje potkovane činjeničnim degradiranjem svijeta u kojem živimo, odnosno dovođenjem većine njegovih stanovnika u masovne neposredne opasnosti.

Unatoč svemu – pojedinac ne može ništa, to je potpuno jasno. Jednako kao što niti grupe ne mogu ništa, baš kao niti nekolicina najbogatijih i povlaštenih u svakom pogledu ne želi učiniti ništa taman i kada bi mogla. Oni žive za svoje danas. Pa do sutra. Nama se čini da živimo od danas do sutra, no mi živimo puno gore od toga, mi živimo u stanju potpunog zaborava, isprovociranog negdje nam ipak vidljivom prijetnjom po naš doslovni opstanak, kao i nesigurnošću u budućnost sretnog završetka svakog nam dana. Napominjem da ovdje, prisjećajući se upozorenja koje je vrlo precizno uputila Hannah Arendt, kao i još mnogi drugi tijekom zadnjeg stoljeća, a i prije, da samo želim izraziti potvrdu da nismo razmišljali o onome što činimo, jednako kao što (ne čini se, nego je gadna činjenica) to sada činimo manje nego ikad prije. Samo to. To je status quo.

A održavaju ga upravo oni najmoćniji (moramo se držati materijalnog aspekta, jer je isti upravo i postavljen kao jedini relevantni uvjet uspješnosti življenja, te doveden do nezamislivih razmjera u svojem stigmatiziranju stvarnosti i poimanja iste), uvjereni kako će im finacijska premoć donijeti i premoć nad životom samim. Znamo da to tako nikad nije išlo, da je svaka pojedinačna neizvjesnost ičije sudbine ovisna o masi drugih uvjeta, no ta slijepa uvjerenost zatupljuje spomenuto razmišljanje do krajnjih granica, dovodi nas u stanje apsurda. Jer ako netko vidi svojim očima da se sve pred njim i oko njega ruši, ali i dalje inzistira kako se to ne događa njemu, ili je uvjerenja da svi ostali koji će se srušiti neće imati utjecaja i na njegov opstanak, taj se ludo vara. Su-život je ključ, jednako kao i uvjet, čovjekovog opstanka. Danas je ta neumitnost, taj uvjet potpuno iznevjeren.

Otežavajuće su okolnosti svojevrsna pomirenja sa primanjem izvanjskih informacija ‘zdravo za gotovo’, sa prihvaćanjem sveukupnog poretka koji počiva jedino na težnji za gomilanjem kapitala, zajedno sa potrošnjom svih proizvoda kratkog vijeka trajanja, često sve manje dokučive svrhe istih. Može li se uopće više u tako postavljenom društvu naći prostor za promišljanje onoga što činimo i zašto to činimo? Dodatno, može li se naći ono mjesto ljudskog djelovanja uvjetovano interakcijom među ljudima, tim najvišim i najznačajnijim oblikom ljudskog djelovanja, koji je sam temelj postojanja čovjeka. Arendt kaže ovako u jednom svom predavanju: ” Iz te nespremnosti ili nesposobnosti da se odaberu vlastiti uzori i vlastito društvo te iz nespremnosti ili nesposobnosti da se rasuđivanjem odnosimo spram drugih nastaju istinski skandala, ‘kameni spoticanja’ što ih ljudskim moćima ne možemo ukloniti jer do njih nisu doveli ljudski i ljudski razumljivi motivi. U tome je strava, a istovremeno i banalnost zla.”

Do te banalnosti došli smo pristajanjem na nemisaonost, priklanjanjem konformizmu i odbacivanjem ikakvog truda ili nalaženja bitnosti u sagledavanju cjelokupnosti situacije; makar u malo cjelokupnijem sagledavanje iste, i umjesto toga ostajući uvjereni kako je jedino bitno što se događa jedino ono što se događa i tiče se jedino nas. Pitanje o onome što činimo se sada malo promijenilo. Sada glasi: Što još možemo učiniti? Pretpostavljam da će svatko nalaziti odgovor za sebe. Ili ga neće nalaziti. I tu se ništa ne može učiniti. Ništa dodatno. Možda tek razmišljati. Početi razmišljati o onome što ćemo možda biti u stanju učiniti. Pa i onome što možda nećemo.

Ima li još mjesta za tu promjenu, postoji li objašnjenje kako smo se doveli (izuzev navedenog odabira da ne razmišljamo o onome što činimo, barem većina nas) u današnju situaciju? Možda ga i nema, no donosim ovdje djelomični monolog iz posljednjeg filma Bele Tarra (u pitanju je pregrubi prijevod, ne s originala, nego s engleskog, i većinom parafraziranje onoga što je izrečeno) ”Torinski konj”, koncentrirajući se tek na taj jedan dio, na dijelove tog monologa (i kratki odgovor na monolog):

Bernard: ”Jer sve je u ruševinama, sve je degradirano, ali mogao bih reći da su uništili i degradirali sve. Zato što nije ovo nekakva kataklizma, pridošla takozvanom nevinom ljudskom pomoći. Baš suprotno, radi se o čovjekovom sudu (presudi) samom sebi u kojoj, naravno, Bog ima svoje ruke, ili da se usudim kazati: u kojoj sudjeluje. A u čemu god On sudjeluje je najgroznija kreacija koju se može zamisliti. Zato što, vidite, svijet je ostao bez baze. Stoga nije bitno što ja kažem, jer bez baze je ostalo sve što su stekli, a pošto su sve stekli na podli način, u nepoštenoj borbi, sve su ostavili bez baze. Jer što god taknu – a oni dotiču sve – ostave bez baze. I tako je išlo do konačne pobjede. Do trijumfalnog kraja. Stekni ostavljajući bez baze, ostavi bez baze, stekni. Ili da to kažem drugačije: dotakni, ostavi bez baze i potom stekni, ili takni, stekni i potom ostavi bez baze. Tako se događa stoljećima. Iznova i iznova i iznova. To i samo to, ponekad na lukav, ponekad grub, ponekad nježan, ponekad brutalan način, ali to se događalo i događalo. No samo na jedan način, kao što štakori napadaju iz zasjede. Jer za tu sjajnu pobjedu također je bilo nužno da druga strana… To će reći, da sve ono što je odlično, veliko i plemenito na neki način ne bude uključeno u bilo koju vrstu borbe. Ne smije biti nikakvog otpora, samo nagli nestanak jedne strane, nestanak vrlog, velikog i plemenitog. Tako da sada ti pobjedonosni pobjednici, koji napadaju iz zasjede, vladaju zemljom, i nema niti jednog malenog kutka gdje bi se itko mogao sakriti od njih. Jer njihovo je sve na što mogu položiti ruke. Čak stvari za koje mislimo da ne mogu dohvatiti, ali oni ih ipak dohvate – također su njihove, jer nebo je već njihovo i svi naši snovi. Njihov je trenutak, priroda, vječna tišina. Njihova je čak i besmrtnost, razumijete li? Sve, sve je izgubljeno zauvijek! A svi oni mnogi plemeniti i veliki i vrli samo su stajali, ako mogu tako reći. Stali su na toj točki i morali shvatiti i prihvatiti da ne postoji bog niti bogovi. I vrli, veliki i plemeniti morali su shvatiti i prihvatiti tu noć od početka. Ali bili su potpuno nesposobni to razumijeti. Vjerovali su u to i prihvatili su to, ali nisu shvaćali. Samo su stajali tamo, zbunjeni… dok ih nešto – ta iskra iz mozga – konačno nije prosvijetlila. I odjednom su shvatili da nema boga ni bogova. Odjednom su vidjeli da ne postoji niti dobro niti loše. Tada su uvidjeli i shvatili da ako je to tako, onda niti oni sami ne postoje! Vidite, smatram da je to mogao biti trenutak za koji možemo reći da su istrebljeni, da su izgorjeli. Istrebljeni i izgorjeli, ostavljeni da tinjaju kao vatra na travi. Jedan je bio konstantni gubitnik, drugi konstantni pobjednik. Poraz, pobjeda, poraz, pobjeda. I onda, jednoga dana, shvatio sam to ovdje u susjedstvu, i uistinu jesam, da sam pogriješio, da sam pogriješio kada sam mislio da nikada nije i ne bi moglo biti ikakve promjene na zemlji. Jer, vjerujte mi, sada znam da se ta promjena uistinu dogodila.”

O: ”Pusti to. To su gluposti!”