Piše: Edit Glavurtić

Često se riječ ljubavi čuje u filmovima i pjesmama, ali u stvarnom životu nije baš uvijek jednostavno reći – volim te. Pretvaramo se da to činimo, ali u stvarnosti, istina je da mnogi te riječi godinama nisu izgovorili glasno.

Često se već negdje u predjelu srca osuše, pa u grlu zapnu, a preko jezika se zakotrljaju vrlo rijetko. Nekako je lakše izgovoriti sve drugo, a njih ostaviti da naslućene ostanu visjeti u zraku.

Lakše je pokloniti dar koji te riječi podrazumijeva, lakše ih je i napisati, nacrtati srce…

Ali izgovoriti… u stvarnosti, bez prikrivanja humorom, gledati u oči suprugu, prijatelja, brata, dijete…i bez poze reći „ja te volim“… to je već nešto posve drugo.

Kao u svemu, tako i u ovome postoje krajnosti, kad se izgovaraju suviše olako.

Najbolji su primjer brojni američki filmovi koji upravo iritiraju prečestim i pretjeranim „volim te“ i „ponosim se tobom“ izrečenim u svakoj prilici, i izlizanim od prečeste upotrebe. Mada mislim da je, kad su ljubavne riječi u pitanju, previše ipak bolje nego premalo, ili nikada. Ključ je u istinitosti i iskrenosti, a ne papagajskom ponavljanju.

Jedna od tajni dobroga života jest pronalaženje prave mjere, u svemu.

Zato bi riječi ljubavi trebale biti dar, i njima se ne bi trebalo ni razbacivati, ni škrtariti.
Kad srce osjeti radost i zahvalnost zbog nečijeg postojanja, tog Nekog trebalo bi umotati riječima, kao blagoslovom. Da svijetli, štiti i liječi kad sve drugo zakaže.

Riječi ljubavi besplatne su, a neprocjenjive, i ostanu kad sve drugo nestane i izblijedi. Na to treba misliti.
Svaki dan.