Piše: Marijan Grakalić

Noćni mir Gornjeg grada uznemirila je crna limuzina koja se velikom brzinom kretala zaspalim uličicama, a onda se zaustavila pred Banskim dvorima. Karamarko i Linić iziđoše iz nje, svaki na vrata sa svoje strane, a šofer ugasi svijetlo farova.

Požurite gospodo, već vas čekaju – tihim ali odlučnim ih glasom opomene izbildani čuvar u pristalom službenom odijelu.
Idem, idemo – odgovore obojica u isti glas.

Neobično hitro za tako glomazna tijela ove dvije prilike učas nestanu kroz dveri kuće. Na iznenađenje nisu se uputili gore, prema kabinetu premijera, nego u podrum, a iz njega zavojitim stepenicama prema sobi skrivenoj u samom srcu gornjogradskoga humka.

Konačno i vas dvojica, vas se najduže čeka, kao i uvijek – povišenim glasom dočeka ih premijer Milanović, gledajući ih pogledom njegovih vodnjikavih očiju kao da promatra neku daleku panoramu koju skrivaju sjene teških oblaka.
Sjednite konačno. Gospodine premijeru, molim vas, i vi na svoje mjesto – oglasi se nadbiskup Bozanić kojem je glas bio mek ali i hrapav, a čelo orošeno znojem. Svi sjedoše oko okruglog stola od crne bukovine na kojem je bilo nekoliko vrčeva s vodom i čaše.

Dakle, prvo bih rekao da to nije naš propust – započe Karamarko iako ga nitko nije pitao.
Molim vas, sačuvajte me te vaše špijunske retorike. Pa to je strašno. Stalno ste u defanzivi a nikada posao da odradite kako treba – poklopi ga ministar Ostojić.

Ma mi nismo to odobrili, nikako, sve smo radili da se to prekine i da se zataška – nastavi Karamarko po svom.
Pazite! – uzme sada riječ Milanović – ovo više nije stvar stranačkih ili međuresornih nadmetanja. Valjda razumijete da je ovo iznad toga.

Slažem se, ovo je kapitalno pitanje – oglasi se predsjednik Josipović spuštenog kapka vrteći zlatnu Parkericu među prstima: – osim toga, rekao sam vam već i prije da morate biti efikasniji, a ne tromi i spori. Da tako štitimo autorska prava ne bi nikad ništa zaradili.

Ma pustite to predsjedniče, naplata PDV-a ide dobro. 25 posto je maltene bogom dana dobit – umiješa se Slavko Linić u razgovor.

Vrata se sada otvore i u sobu uđe Nenad Stazić sav znojan i zadihan. Osvrne se oko sebe klimajući glavom prijateljima: – A mene niste zvali?

Ajde sjedi sada kada si već tu, i ti si u priči – dobaci mu Milanović, pa se okrene nadbiskupu: – što se može napraviti, imate li kakvu ideju?
Teško je reći što bi bilo najpametnije sada kada je otkriveno i iskopano, i već obasjano svjetlima dana – odgovori nadbiskup.
Da. Teško da se to neće odraziti na naše euro-atlantske integracije, a tako je još malo ostalo do ulaska u Europsku uniju – dometne Vesna Pusić.

Prokleti D’Andrija – prozbori ministrica Zlatar koja se nervozno ogledavala ima li kakva flaša žestice u blizini.
I taj je u vladi ili u vladi u sjeni, nisam čuo za njega? – upita Karamarko zabrinuta lica.
Ah pravi si mutavac – odbrusi mu Milanović – to je arheolog koji vodi iskapanja.
Aha – pokunji se Kramarko, gledajući u vlastite šake.

Vidite, to je to – nastavi sada Ostojić – glavni je špijun a ne zna niti tko mu radi o glavi. Eh, strašno nešto.

Pusićka je sada ustala i otišla do kredenca u dnu prostorije. Uzevši iz njega flašu orahovca vratila se prema stolu.

Slavko, nemoj sad gledati na markicu na piću nego daj čaše. Moramo si nekaj popiti – reče ministru financija.
Konačno – dometne ministrica kulture.
Meni samo prst – reče nadbiskup.
Pa što ćemo – upita Milanović.

Prvo se osvježiti – odvrati Karamarko, pa svi nategnu.

Nastupi kratka tišina. Sjede svi skrušeno zabrinutih lica. Svaki u svojim mislima.

Dakle, kroz ta vrata mogu se vratiti, ha, zato nisu nikad htjeli Tursku u Europskoj uniji – oglasi se rezignirano Stazić.
Da, to nam je sad uteg oko vrata. Mi još nemam Šengen, pa će i utvare proći samo tako, nitko ih neće zaustaviti – reče Pusićka.

I što sad da radim – zajauče Karamarko – kad se ponovo pojavi Franjo, pa onaj njegov Đodan, kad pitaju za tog Sanadera, za hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, gotovi smo, izgubit ćemo sve što smo stekli.
Meni pričaš – ubaci se Josipović – ako dođe Tito svi ćemo na Goli otok.

Ah, glavno da ne dođe Staljin, ne volim zimu a u Sibiru je hladno, a i sve je to već opisano u literaturi – prizna ministrica kulture točeći si još jedan štamprl orahovca.

Ma vi se šalite, to trebamo svakako izbjeći, kako god znamo i možemo – obrati im se nadbiskup – što bi bilo da kroz njih izađe Stepinac ili neki drugi blaženik.

K vragu – opsuje Milanović i lupi šakom po stolu.

U taj čas u prostoriji nestane svijetla. Začuše se krici i dozivanja, lupanje nogu drvenim stepenicama, a onda sve nestane i mir se vrati na Gornji grad. Narednog dana brojni su mediji prenijeli sljedeću vijest:
”Vrata pakla odnosno prolaz što prema grčkoj i rimskoj mitologiji vodi prema podzemlju, otkrivena su tijekom arheološkoga iskopavanja u Turskoj, tvrdi Profesor Francesco D’Andria vođa znanstvenog tima.”