Piše: Marijan Grakalić

Da slika kao i život može biti tek fragment onog većeg i nepoznatoga, ili od toga sastavljena i predstavljena, pokazuju slike i kolaži slikarice Tatjane Politeo (1976), izloženi u gornjogradskoj galeriji Nest u Visokoj ulici. Tu umjetnost ponovo postaje mogućnost u kojoj otkrivamo i vidimo okrajke onog nezamislivoga ali inače prisutnog u svemu što nas okružuje. Na poseban način, igrajući se popularnim i svima jasnim medijskim porukama ili obrascima, fotografijom, crtežom i uspomenom, Tatjana Politeo slaže svoju estetiku koja se ne iščitava samo u dopadljivosti i otkačenoj pop-artovskoj maniri i bogatom koloritu već otkriva svu složenost cjeline u kojoj živimo i koju ustvari i ne možemo predstaviti cjelovito.

Zatočenost u metamorfozi koja podjednako utječe i određuje svačiji život, u preobrazbi koja mijenja lice svijeta i povijesti, preostaju nam tek fragmenti, kako oni opći i svačiji tako i naši osobni i intimni. Oni su naš znak, spoznaja kroz koje slutimo i vidimo nesavršenost svega, no ujedno, oni su i način što dovodi do toga da su primjene moguće. U tom pogledu, posve refleksno, i izbor tehnike kojima se predstavljaju fragmenti (kolaž) života nije slučajan. On je neizostavno prilagođen fragmentu, pa se tako naoko apsurdno pretpostavlja kao jedan univerzalni i jedinstveni umjetnički govor, kao slikarska gramatika Tatjne Politeo i njezinoga svijeta.

Fragmentirajući svijet šarenilom, izrescima iz magazina, čežnjom, ushićenjem, likovima ljudi i životinja, vrstama utisaka nekog ambijenta, likovima i djelićima panorame, zbiva se ujedno i potraga i otkriće trenutka – jer u svakome se času čitav taj glomazni i nesagledivi svijet mijenja, nestaje i nastaje – živ je tek u fragmentu. Kao takvi i svi mi kojima se dopada umjetnost Tatjane Polite tek smo dio kolaža, opće mijene, trenutak prepoznat a onda potom zaboravljen dok nas se ponovo ne zalijepi negdje na neki list papira koji također neminovno slijedi svoju sudbinu u kojoj će jednog trena i on okončati u svim bojama.