Albert Goldstein (1943.-2007.) bio je naš uvaženi urednik, nakladnik, prevoditelj, pripovjedač i pjesnik. U svom bogatom radnom vijeku uredio je čitav niz knjiga i desetke biblioteka, da bi potom godine 1993. pokrenuo je veoma značajnu izdavačku kuću ”Izdanja Antibarbarus” koja je objavila brojna kapitalna djela humanističke orijentacije. Povodom 20. godina te nakladničke kuće u knjižnici ”Marija Jurić Zagorka” na krvavom mostu” upriličeno je druženje u njegov spomen. O Albertu Goldsteinu tom su prilikom govorili njegova kćer Simona Goldstein, Ljiljana Filipović, Nadežda Čačinović, Nikica Petrak i Predrag Matvejević.

 

Tajno značenje Arkadije

Arkadijom teku potoci
i u njima ribe
koje sam naučio pjevati

(Albert Goldstein, ”Orfejev posao”, str.161.)

Tu na Krvavom mostu oduvijek je granica. Pa i danas. Nekad je bila opisana crvenilom i strašilima obješenih iznad obala nestalog potoka da bi kasnije razdvajala onim nevidljivim svojstvom od kojeg se sastoji literatura. Čudno je no istinito, uistinu nema veze s koje strane dođete, lijeve ili desne, zapada ili istoka, sjevera ili juga jer, ako je riječ o pismenosti, onda se putovi i stranice te neviđene zemlje s druge strane otvaraju sami pred vama. Sve ostalo ostaje po strani, tamo iza leđa konobara i gomile koja se tiska u stidljivoj proljetnoj noći oko flaša i kavana u kojima su sva lutanja već odavno dovršena. No ovdje u Arkadiji, u snu koji je pretekao sudbinu, ribe u onom nestvarnom potoku i dalje pjevaju a ulice grada više nisu klopke u kojima živi hodočaste prema kraju. Čemu inače pisati?

Poneki lukavi barbarin čiji je jedini posao da sanja o zemaljskim čudima tako zahvaljujući nejasnoj sumnji nasluti humak i visoravan gdje mliječna ulična svjetla grada zajedno sa svime ostalim izlaze iz stihova donoseći sa sobom na javu sve mirise i zvukove, sve vjetrove i zore, kao i ispovjedi što ne mogu izgorjeti niti u niskom Suncu niti nestati u svjetlosti ono ogromnog bijelog mjeseca koji posve drugačije svijetli u ovom svijetu koji nema snage i bježi od toga da završi ovdje, u ovim riječima. Za razliku od toga, stvarna misao nije zamka spokoja uz koricu kruha što o ljubavi ne zna ništa, jer za nju ne postoji niti prava niti posljednja stvarnost.

Poezija je ona jedinstvena domovina čiji tajanstveni zvukovi predstavljaju neumrlu magiju zbog koje smo svi mi još uopće živi, iako se to uglavnom previđa kada je riječ o aktualnim podhodnicima u kojima danas caruje grijeh lakomislenosti i priprostoga vjerovanja u olakotne okolnosti. Ispod zazidanoga neba nema crvenila sunca, topline i pjeva arkadijskih nimfi neizostavnih da bi se doživio onaj prostor bez kojega nema iskustva nužnog za vlastito određenje. Zato se vraćam potoku, granici između dva svijeta ponovo idućeg dana u sumrak s mislima posvećenim tebi i svim tim riječima koje oslikavaju našu sudbinu. Pjesma nije prestala. Krvavi most i dalje pobjeđuje slučajne prolaznike dok Arkadiju ne brinu razorne sile vremena.

Marijan Grakalić