Piše: Kruno Čudina

Radio je bio upaljen. Često je upaljen. Dok gulim krumpir u kuhinji. Što činim svakoga dana. Ljetni dan koji je kroz prozor izgledao ljetno, a unutra se osjećao ljetnim. Zapisao sam na papir: 8. rujna 2012. Glasovi s radija, u nekakvom razgovoru, utihnuli su, zasvirala je pjesma. To mi je privuklo pažnju. Zastao sam s nožićem u ruci i krumpirom u ruci. Znao sam pjesmu. Odlučio kako neću dalje guliti krumpire, skuhat ću ih u koži. Nisam čuo ništa od svega što su izgovorili na radiju, čuo sam pjesmu.

”I read the news today oh, boy
About a lucky man who made the grade
And though the news was rather sad
Well, I just had to laugh.”,

otpjevao je John Lennon još u grupi ”The Beatles”, uvodne stihove pjesme ”A Day In The Life”. U sljedeća dva stiha ”vidio je fotografiju”, a ”on (sretan čovjek) si raznijeo glavu u autu”. Nisam danas pročitao vijesti. Niti ih čuo. Niti jednu vijest, kunem se, nisam napustio kuću. Isključio sam mobitel, telefon odavno nemam, baš kao niti televiziju (ovo mi je odlična prilika za istaknuti kako nemam u stanu taj ekstra televizor, prilika biti kriminalcem, utajivačem, uz malo sreće ovo je i prilika za doći na stup srama, makar onaj djelomičnih neplatiša televizijske pretplate), samo taj jedan odavno pokvareni televizor. Isključio sam i sebe danas; govorim o jučer, naravno, sve se to dogodilo jučer. Spustio sam sve rolete, nisam otključao ulazna vrata, stavio sam vatu u uši, nagurao je duboko, sve do bubnjića, malo sam još mogao čuti. Prije stavljanja vate poslušao sam tu pjesmu do kraja, podrazumijeva se.

Nakon što sam dobrano i dovoljno oglušio sam sebe, shvatio sam da spuštene rolete nisu dovoljne da me poštede vijesti; sve u stanu, sve je nosilo neku informaciju u sebi. Od jučer, čak i od danas. Pa sam uzeo maramu i njome povezao oči. Palo mi je na pamet kako sve to skupa, s tom maramom pogotovo, izgleda kao da sam sebe vodim na streljanje. No ništa od toga. Nasmijao sam se, legnuo na kauč, pitao se hoće li me itko uopće tražiti. Nakon nekog vremena prestao sam se pitati jednu takvu glupost, glupost proizašlu iz moje očite naivnosti, iz svega što nisam naučio o svijetu u kojem živim, a za koji sam se uvjeravao da ne znam kakav je uistinu. Mjesto koje su ljudi uvjetovali lažima, koje funkcionira na lažima, u kojem ljudi ustanovljuju laž kao poželjnu i neizbježnu ljudsku djelatnost, a sve kako bi postigli sve svoje pobjede. Takav pristup se može okarakterizirati ”pod svaku cijenu”. I tako je, svi znamo sve, ali činimo većinom laž, jer ista je odavno promovirana u oružje uspjeha, a da pritom pojam uspjeh i nije definiran (kamoli jasan ili uopće u stanju potencije dogmatiziranja istog), osim kroz nekoliko ciljeva poput nakupljanja novca (u hrpama to ide, ne govorim o nužnim sredstvima za življenje, pa niti o kojem dodatnom bonusu nekakvog luksuza), dolaska na visoke društvene položaje, da ne kažem funkcije, plus od drugih ljudi prepoznata bitnost djelovanja bitnog pojednica, taman i kad ne činio ništa bitno, kao i potvrda hrpe nakupljenog novca kroz sva zamisliva, tada već doslovno materijalizirana materijalna dobra (luksuzni auti, kuće, luksuzni ljudi u njihovoj pratnji).

Nitko me nije tražio, iako se radilo o cijelom jednom danu, umalo, a jedan dan je danas poput vječnosti. U informativnom smislu sigurno. Iako, može to i bolje i više. Prvo sam se strašno razočarao, onda sam se počeo radovati toj činjenici da me nitko ne traži. Jer, što bi se dogodilo da je netko pokucao na vrata, a da ja nisam otvarao, još bi taj netko zvao policiju, možda i vatrogasce, da se popnu do stana i skinu me kao mačku s grane, na što bi susjedstvo, tada već okupljeno na ulici, pljeskalo u radosti. Imao sam sreće što se toga tiče. No kako sam nesklon zaboravu bilo čega i koga, sjećanja su navirala. Prošle vijesti, od kojih mnoge uvijek ostaju aktualne, baš kao što se mogu i osvježiti, dodatno proširiti u svojim značenjima. Pokušavao sam ih izbaciti iz glave, ali nije mi uspijevalo; što sam više pokušavao istjerati vijesti iz sebe, to ih je bilo sve više i više, toliko ih se nakupilo u meni da više nisam bio sposoban razaznati jednu od druge, preklapale su se, miješale, jedna je govorila protiv druge, jedna je lagala o onoj drugoj, a ona druga o prvoj. Morao sam ih pustiti, to je bio jedini način da ih se oslobodim. Palo mi je na pamet da bih mogao pokušati sjećati se nekih dobrih, pozitivnih vijesti, izbjeći makar sve te negativne, tragične koje većinom prevladavaju u medijima moje (ne)stvarnosti. Bio je to potpuni promašaj. Našao sam se u svojevrsnoj izolaciji, samonametnutoj i isplaniranoj, a tek da bih se našao u društvu sa još više vijesti i bez mogućnosti ikakve kontrole nad njima, kontrole u smislu odabira koje ću primati u sebe i za sebe (sve one informacije koje primamo na nekoj podsvjesnoj razini ovdje ne ubrajam, bilo bi to previše). Odustao sam od svega. Dobit ću onu vijest koja me ide u određenom trenutku, nemam moć nad time, nemam, odavno nemam.

Skinuo sam maramu s očiju, ustao, izvukao kilometre gaze iz ušiju, sve otvorio širom, i vrata i prozore i upalio televiziju (taj drugi televizor, neprijavljen, koji radi, naravno da sam lagao o tome, radi ko lud!) i kompjuter, sve pojačao, odabrao programe i stranice i povremene poglede kroz prozor, sve te prikaze i proglase, i pustio se upijati. Sve, bez razmišljanja, bez traženja određenih informacija, bez predumišljaja. Toliko vijesti, toliko proturječnosti, toliko prepoznatih laži, klišeja, toliko trivijalnih izvješća o tome je li neka svjetski poznata osoba pojela za doručak bananu ili jaje na oko, toliko pucnjeva, vriskova, toliko smijeha, toliko tuge i veselja, toliko ničega. Toliko toga da nije ostalo ništa. Ništa od svih tih vijesti. Jer, sve to sam znao otprije, prije, nekako oduvijek. Koliko god se činilo kako se događa milijun stvari u istim trenucima diljem svijeta, kao da se više nije događalo ništa. I to nije bilo točno, ali tako se činilo. Čuo sam i vidio mnogo. Toliko sam čuo i vidio da više nisam mogao vjerovati sebi. Ne njima, ne prenositeljima ili stvarateljima vijesti, kakvi su već koji, sebi nisam vjerovao. Svima i svemu ostalom sam i dalje vjerovao. Ipak, drago mi je da danas nisam pročitao vijesti. Govorim o jučer, naravno, sve se to dogodilo još jučer. Zato mi je drago. I ne, nisam lagao kada sam rekao da nisam danas pročitao vijesti. Moram se opet nasmijati. Stavio sam neoguljene krumpire da se kuhaju. Onaj oguljeni, a ostalo je na njemu i nešto kože, taj sam zagrizao. Pojeo ga. Smijao se i dalje i čuo još samo vlastiti smijeh. Stajao sam iznad stola i pisao ovo. Sutra ću oguliti sve krumpire.