Piše: Edit Glavurtić

Postoje tuge koje kao mutna voda na dno povuku svu čovjekovu snagu i volju za životom, i protiv njih nema obrane. To je pitanje preživljavanja, potonuti ili isplivati, ovisi o osnovnoj građi od koje je netko sačinjen. Netko će zauvijek potonuti.

Mnogi će isplivati ali će tuga toliko srasti s njima da se nikad više od nje neće moći odvojiti. A treći će je nakon nekog vremena jednostavno zagrliti, i nastaviti plivati dalje.

Preživjela sam tri velike tuge, i nekako, ni sama ne znam kako, doplivala do druge obale. U tim trenucima shvatila sam da je za preživljavanje najvažnija blizina drugog ljudskog bića. Nečijeg ramena na koje se može nasloniti glava.

Samo nasloniti, bez potrebe da se bilo što govori ili objašnjava, jer tuga ne voli riječi, kao što ih ne voli ni velika radost, u dubokim emocijama one su obično nedostatne ili pogrešne.

Koliko je ljudi, toliko je načina tugovanja, i isto toliko načina da se nekoga utješi. Nikad neću zaboraviti utjehu jedne svibanjske večeri, iz 2003. godine. Stigla je loša vijest, i njena me težina smlavila, u trenutku potpune bespomoćnosti. Okrenula sam telefonski broj jedne od svojih prijateljica, ne sjećam se više koje, ali kao i uvijek u posebnim situacijama, morala sam to s nekim podijeliti.

I u narednih sat vremena, kod mene su bile sve tri!

Bez puno priprema „utrpale su me“ u automobil i krenusmo prema bečkoj šumi, do jednog lijepog i mirnog proplanka s kog se pružao pogled na grad u daljini.

Odjednom se stvorila i stara deka, pa boca vina i keksi.U početku smo samo šutjele i gledale kako se pale večernja svjetla u gradu pod nama, spuštao se sumrak i pozornica za tugovanje bila je spremna.

Ali ne… ipak se radilo o četiri žene!

Netko je načeo omiljenu temu o ljubavi, starenju i tome kako muškarci definitivno ne razumiju žene, i začas nas je preplavio pjenušavi smijeh, onaj od kog teku suze, onaj koji oslobađa. Od njega se razbio grč, i otopila napetost, i odjednom je u tuzi bio i taj veličanstveni osjećaj nade, života i vjere u njega, usprkos svemu. Suza i smijeha zagrljenih i nerazdvojnih, na jednak način isprepletenih baš kao život i smrt.

Zapravo, uvijek je tako. U trenucima najvećeg očajanja u nama se život samo malo pritaji, i pusti žalosti da odradi ono što mora. Onda se nakon nekog vremena tuga jednostavno umori.

I usprkos praznini u grudima odjednom osjetiš poljubac mladog sunca u kosi. Cvrkutanje kosa. Miris kave, narcisa u vazi, žamor ljudi na terasi kafića. Svega što vraća u stvarnost, svega što čvrsto povezuje s životom.

Sitnica koje same po sebi ne predstavljaju puno, ali u određenom trenutku znače sve.