Piše: Kruno Čudina

svim tamnim čuvarima…

Tog jutra sam odmah zapisao datum na papir, prije nego sam uopće primio prvi krumpir u ruku. 25.01.2013. Onda sam počeo guliti krumpire. Nikad nespretnije i sporije nisam gulio. Na papiru je ostao samo taj datum, sada neugodno podsjećanje na uvijek stare trenutke nove godine. Govorio sam naglas, krumpire sam svejedno uspio oguliti, govorio sam točno ovako:
Kapuljače na glavama, dolaze. Navucimo i mi kapuljače na glave, preko očiju. Da nam oni to ne učine. Prekrijmo usta ljepljivim trakama. Da oni to ne učine. Zatvorimo svoja vrata, sakrijmo se, ništa nam ne pripada. Zatvorimo vrata, zatvorimo usta! Tamni čuvari naših ljudskih tamnica su ovdje. Ništa nam ne pripada. Sada više niti krhka, sirotna riječ. Tamni čuvari naših tamnica preuzeli su riječ. Prevladali su misao i mišljenje. Posramili i prevarili duh čovjeka. Riječ dolazi iz banalnog sada, riječi izgovaraju samo da bi pobili riječi. Pognimo glave. Tamni čuvari glasno govore, viču: ”Ništa vam ne pripada!”

Idemo do Jame. Svatko do svoje Jame, za vječnost! Jame nas čekaju, nas i našu djecu. Od jame do jame idemo. Jer oluja je opet pojačala, oluja više nikada neće prestati bjesniti, oluja riječi. Riječi nesnošljivosti, riječi mržnje, riječi netolerancije, riječi koje ne žele niti čuti oni kojima su upućene, riječi na koje se ne odgovara, riječi za koje se ne odgovara, riječi koje pljuju drugoga i druge, riječi koje ignoriraju drugoga i druge. Tamni čuvari su krivi, njihova krađa naših misli, osjećaja, naših već odavno nečujnih govora. Oluja nikada neće stati, oluja će jačati, oluja će nas ostaviti iza teških, metalnih vrata, zatvorene u živoj smrti. A oni će se i dalje nadvikivati.

Ništa nam ne pripada, odavno ne pripada. Sada niti riječ više ne ide uz nas. Jer postoji samo i jedino njihova riječ. Svojim huškačkim, ratobornim retorikama, dok se međusobno vrijeđaju i ponižavaju, otimaju nam vodu, vatru, zemlju i zrak, guraju nas sve dublje u mrak. Zašto se svađaju, zašto? Oko čega se vodi rat, tko donosi oluju, je li to uopće svađa, jesu li uvjerenja povod tome sukobu, verbalnom, ali koji prijeti prerasti čak u fizičko nasilje, baš kako je već znao prerasti, na trgovima i u parkovima? Tko može biti sigurno uvjeren u ikoje uvjerenje? Leti kamenje iz smjera iz kojeg marširaju tisuće kapuljača, pogađa kuće i glave i srca i misli, leti kamenje tamnih čuvara, leti da nas otjera, da nas ostavi iza vrata, zatvorene, da nam razbije usta i zube, da nam i glas utihne. Deru se tamni čuvari: ”Ništa vam ne pripada!”
Znamo da nam ne pripada, odavno ništa, nećemo ni govoriti, samo nemojte tako agresivno. Mi nemamo ništa, nemamo ni ustanak, jer niti misli nemamo, niti riječi niti glasa, nismo nikada niti imali, to ste samo vi umišljali, zar želite zatvarati ljude, prebijati ljude, uvjeravati ljude, ubijati ljude, zar svojoj djeci želite da stoji na oluji? Ili ste ipak milostivi kada nas gurate iza zatvorenih vrata? Sve je zatvoreno. Nikada nismo ništa rekli, mi se ne bunimo, pobuna je za neznalice i za sumanute, za vas, za tamne čuvare, za vaše uniforme i skute i tamna odijela i cipele na petu i ogromno visoke kape, za vas je rat bez razloga opcija, za vas u institutima misaono-emotivno-duhovne kontrole i manipulacije, vi branite, vi ranite, vi svoje taštine hranite. Nama ništa ne pripada. Nikada nismo željeli da nam pripada, nemajte straha od nas! Da mrzimo? Ne mrzimo! Ne dajte da mrzimo! Svi vi ostavite svu ovu djecu na miru, daleko od oluja!

Ipak. Oluja traje. Ustanak za nove i jače oluje pokrećete, vi ste skandalon, istinska sablazan ovoga života. Zatvoreno je. Vi, tamni čuvari naših ljudskih tamnica – gdje je ljubav, gdje je napredak, gdje je odgoj, gdje je otvoreno nebo, gdje je sva ta tolerancija, gdje je iz vaših riječi, koje ste preuzeli i pokrali i falsificirali, ali svejedno, gdje je nestala riječ svih pomazanika, ta gdje je nestala riječ razumnika, makar ta da vam je ostala, gdje vam je pamet, gdje su vam maniri, gdje vam je odgovornost da ne prizivate oluje kojih nema? Životna oluja nas je već ionako odavno poharala, bez izuzetaka. A vi biste još. Gdje su vaša djeca? Gdje su vaši roditelji, gdje su vaša braća i sestre? Koje su vaše, a koje su naše jame? Koja je razlika između jame i jame, ima li je, ima li je? Živi li ljubav u Jami? Koliko košta jedna prava jama? A kako li je samo vječno besplatna Jama!

Našao sam se(be) ovdje kako volim. Da volim. Da, volim. No kako je pjesnik (a njega želite ukloniti čak i iz tamnice, svesti autora Istine na izmišljotinu) napisao: ”Krv je moje svjetlo i moja tama.” Danas potvrđujete njegove riječi, vi tamni čuvari naših ljudskih tamnica. Krv mi je u ustima. Ni krv mi ne pripada, ništa nama ne pripada. Ali smijemo se, krv vremena tamnica, vječnih ustanaka i oluja koje zazivate pljujemo iz usta kroz smijeh, pljujemo tu krv po jamama, pljujemo je u jame, naša krv je naš smijeh. Smijeh koji prekriva vaše jame.