Piše: Edit Glavurtić

Jednom se prilikom nađoh na večeri na kojoj se okupilo šaroliko društvu. Za stolom je bilo veselo, razne teme i puno smijeha.

No kako imam nezgodnu sposobnost da zapažam sitnice u jednom sam trenutku vidjela kako jedan od gostiju, a inače ugledni i poznati zagrebački arhitekta i dobitnik brojnih međunarodnih priznanja cijelu večer puši tuđe cigarete!

U svojoj je vlastitoj kutiji imao možda dvije, i kad je to sredio nastavio je bez ustručavanja s našima, pitajući za prvu, a kasnije se služeći onako usput, u razgovoru. Kad je vidio da ga gledam rekao je nešto kao „ma, uvek mislim da bum manje popušil, pa nemam preveč u kutiji… al uvek ima neko drugi…“

Dimio je pritom jednu za drugom, više od svih nas zajedno.

Pretpostavljam da je i zarađivao više od svih nas ostalih zajedno, jer ipak se radilo o čovjeku koji je ušao u enciklopediju.

Pomislila sam „e moj arhitekt, badava ti šarm kojim prštiš, i anegdote koje sipaš iz rukava, badava ti što si velik i priznati umjetnik kad si u duši običan, mali šibicar!“

Tada, ali i puno puta ranije a i kasnije pokazalo se kako sitnica poput cigarete može biti divno ogledalo.

U kom se čovjek vidi bolje nego u svim pričama o velikim stvarima, projektima, planovima i obećanjima. Jedna cigareta, kava ili piće mogu u trenu pokazati nečije pravo lice, jer čovjek se tako lako oklizne baš na sitnicama.

Još nikad nisam doživjela da se žicar sa prvog susreta kasnije pokazao kao čestiti i dobar poslovni suradnik, jer uvijek bi prevagnula pohlepa da se izvuče neka korist, da se na račun drugog ušičari barem mrvica više.

I svejedno stoji li pred vama u odijelu kirurga, umjetnika ili poslovnog čovjeka žicar je uvijek sitna duša.

Zato od njega i ne treba ništa očekivati, nego samo dobro gledati i vjerovati sitnicama.