Piše: Marijan Grakalić
U malim ulicama Trešnjevke uz prugu još postoje prizori neodvojivi od starih pjesama što ih pamtimo iz mladosti. Naizgled su neprolazni kao i prašina na cesti i okolnim malim dvorištima, kao dio zaboravljene kaldrme koja više ne vodi nikuda ili napuštene kuće nekada zidane za željezničke činovnike a potom ostavljene izvan svake sudbine. Spokoj predvečerja dolazi ovdje do izražaja sam po sebi jer tu je sve izdvojeno i već prošlo, te baš kao i svaka gotova priča nema potrebe za neku nervozu.
Ponekad prođem tim putovima kako bih vidio kuda je to odlutala tišina dok svi drugi dijelovi grada ne žele ništa nepoznato. S druge strane pruge u visokim četverokatnim zgradama sivih i dotrajalih fasada, nekoć možda lijepih, osjeća se pritisak nemirnog šaptanja pod krovovima zbog kojeg ljudi navlače zastore na prozore kako susjedi ne bi primijetili nagost njihovih riječi ili pak neki na tren odlutali prazni pogled. No ovdje, s druge strane, dok hodam uz štreku i vlakovi mi dolaze u susret i dok mi se čini da sam zaboravio sve pročitane pjesme, osjećam onu grubu radost neodvojivu od mjesta koje je sve već reklo i koje stoga ništa više i ne treba. Gotovo da svečano prolazim kraj zaboravljenih gradnji, bake koja sjedi u nedalekom dvorištu na stolici i gleda u svoje stare papuče sa coflekima baš kao i svaki dan, dok miris kave iz velike pržionice upečatljivo vlada cijelim tim krajem.
Sve je tu iz dana u dan toliko nepromijenjeno da se mogu osjetiti živim u svakom koraku, u svakom satu, i sa lakoćom se u mislima vratiti u svaku mladost i svako doba, jer ovdje će i dalje sve biti isto, onako kako treba, kako je uvijek.
Vlakovi sad odlaze dalje. Putuju pod onaj zeleni sjaj sunca koje se gubi na zapadu da bi potom u crnini noći došli ka svome cilju negdje u Zagorju, Štajerskoj ili drugdje noseći putnike i misli zastrte u vagonima od zvijezda i tihog noćnoga neba. Tko zna što ih zove i kakav šum odzvanja u tim dušama iza zabrinutih očiju, umornih lica za koje se tek može pretpostaviti da su ponekad doživjela blage dane i mirna nedjeljna jutra u kojima se dvorištem crkve širio miris jorgovana. Neka im je sretno u tim nepoznatim mjestima, moguće malim i isto tako izgubljenim, kao što je i ovaj komadić Zagreba ostavljen u boli iz nekog prošlog vremena nalik na neugledan i nepriznati spomenik.
Pale se prva ulična svjetla. Mir je sada skriven u tami, tup od tjeskobe i osamljenosti isto kao što se i samotna starinska česma iz koje kaplje voda ovila mrakom kako bi ostala iza vidikovca bilo kakve mašte. Sada se pod škrtim svijetlom pljesnive ciglane kuće što ih jad nikada neće napustiti i zapuštena dvorišta pod tamnim sjenama listova i grana još više čine kolijevkom svih naših utihnulih sjećanja. Baladom od koje se ne može pobjeći.