Piše: Marijan Grakalić

Smještajući one detalje kraj kojih se inače prolazi a da se niti ne primjećuju u kvadrate svojih fotografija Julio Frangen postiže dvostruku, a moguće čak i više od toga zanimljivu slikovnu priču. Prvo nas njome upućuje na naše vlastito sljepilo i užurbanost, a s druge strane naglašavanjem čistoće kolorita samo fotografiju dovodi na onu tanku među gdje se ona koleba da ponegdje prijeđe u drugi medij i postane grafikom. Da je na taj način moguće promatrati gotovo sve pokazuje i fotografija omotnice kataloga gdje je kao detalj uhvaćen i odraz samog autora, pa se time potvrđuje ona stara pred-artistička zakonitost da slično privlači slično i da zato upućenost na detalje započinje ustvari u onom detalju koji je neodvojiv od vlastitog oka.

Nacrtane trepavice oko očiju modne lutke, stakleni pogled plišana medvjedića, crvena šestinska šara noćne lampe, izmještena svjetlost odbljeska srebrna pehara, dominantno plavetnilo starih vrata s tamnom ručkom ili ribe čija se tamna tijela naziru u vodi ispod komada hrđava lanca tek su neki od fenomena koji nas uvode u priču iza koje postoje i kvadrati koji se odmah neuočavaju. Zakonitost koja veže odnos oka i kvadrata postoji i unutar svake ove fotografije, pa zato one i unatoč tome što mame čarolijom neprirodnih boja, posjeduju onaj pravilni i pogođeni kadar bitan za zanimljivu kompoziciju slike.

Onaj posljednji i najvažniji detalj koji objedinjuje oko i slučajnost te boju i pogled jest prolaznost koja se ističe kao nutarnje svojstvo baš svake od ovih fotografija. Ona je ovdje spona koja nas vodi k svim onim prošlim danima, podjednako k surovosti zime ili žezi ljeta, ka izgubljenim i zaboravljenim trenucima u kojima i tako, kvadrati naših detalja ostaju ili bi ostali da nisu primijećeni od umjetnika i fotografijom vraćeni natrag, u onaj kvadrat svijesti otvoren doživljaju i mislima.

(Izložba će se otvoriti 26. ovog mjeseca u Caffe baru LP u ulici Franje Račkoga 11 u 19. sati)