Piše: Igor Žic

Časopis Književna Rijeka pokrenut je početkom 1996. godine. Uredništvo su sačinjavali: Darko Gašparović, Nikola Kraljić, Ljubomir Stefanović, Milorad Stojević i Andrija Vučemil. Glavni urednik bio je Andrija Vučemil, koji je napisao u uvodniku prvog broja: „Književnu Rijeku – časopis za književnost i prosudbe o književnosti pokrećemo iz zgoljene činjenice da pisci iz Rijeke i njenog okružja nemaju gdje objavljivati svoja djela… Književna Rijeka neće biti politički list, ali će biti otvorena za sve književne tvorevine, bez obzira s koje političke pozicije pisac dolazio, uz uvjet da ima neupitnu književnu i umjetničku vrijednost. Naglašavamo da će časopis biti riječki, ali teritorijalno i cijele Hrvatske… Nećemo mimoići ni pisce u iseljeništvu, koji su, blago rečeno, dosada zanemarivani u kulturnim glasilima. Osobitu pozornost posvetit ćemo starim (povijesnim) piscima koji su zbog neknjiževnih razloga zanemarivani. Nadamo se da će i mladi i neafirmirani pisci preko našeg časopisa dokazati svoju vrijednost.“

Od prvog do broja 10-12 za 2000. časopis je izlazio u formatu A4, na 60-100 stranica. Broj 4/1996. uredio je Darko Gašparović i u njemu je predstavio pet dramskih tekstova suvremenih hrvatskih autora: Ivana Bakmaza, Feđe Šehovića, Tomislava Marijana Bilosnića, Žarka Milenića i Franka Milkovića. U broju 2/1997. Gašparović je, na tragu svojih stalnih preokupacija priložio esej HNK Ivana pl. Zajca od obnove 1981. do danas, dok se Lukežić pozabavio književnom ostavštinom obitelji Polić – dakle ocem Antom, te sinovima Jankom i Nikolom Polićem.

Uslijedio je tematski broj posvećen Viktoru Caru Eminu (3/1997.) vezan uz znanstveni skup koji se održao 4. lipnja 1994. u Lovranu. Broj 4/1997. bio je tematski vezan uz rukopise koji su dobili Nagradu Drago Gervais za 1997. godinu. Riječ je o tekstovima Vere Šoić-Katalinić, Lucifera Martinija, Vilima Lončarića, Srećka Cuculića i Silvana Simčića.

Od broja 1/1998. časopis se otvara dužim razgovorima s istaknutim književnicima ili povjesničarima književnosti. Prvi je ugošćen akademik Vlatko Pavletić, potom slijede Nedjeljko Fabrio, Pavao Pavličić, Veljko Barbieri, Slavko Mihalić, Ivo Frangeš, Andriana Škunca, Ivan Golub, Stjepan Čuić… Ozbiljan odabir sugovornika dao je niz zanimljivih i poticajnih intervjua.

Zoranu Kompanjetu bio je posvećen br. 9-10/1999., a uredio ga je Milorad Stojević. U broju 10-12/1999. uredništvo je u sastavu Nedjeljko Fabrio, Darko Gašparović i Nikola Kraljić, a glavni urednik je Gašparović. Taj broj posveće je Janku Poliću Kamovu.

Na novi četvrtasti format časopis je prešao s brojem 1/2001. kad je grafički urednik postao slikar i grafičar Klas Grdić. U uredništvu je pjesnik Igor Večerina zamijenio Fabrija. Broj je otvoren posvetom Branku Fučiću (1920.-1999.). U br. 3/2002. Miro Gavran, najprevođeniji i najizvođeniji hrvatski književnik, priložio je dramu Teško je reći zbogom. U br. 4/2002. Davor Velnić otisnuo je prvi u nizu ulomaka iz svoje dugo pisane, meditativne knjige Kineski šapat, a Gašparović se esejistički osvrnuo na Fabrijev roman Triemeron.

U uvodnom slovu br. 3/2003. Darko Gašparović rezimirao je razdoblje svog uredništva. „Ovaj broj, jesenji, Godine Gospodnje 2003., posljednji je koji uredništvo Književne Rijeke u ovom sastavu potpisuje poslije tri godine rada. Kvantitativna je bilanca slijedeća: jedanaest brojeva i jedan dvobroj, cca tri tisuće kartica autorskog teksta koji na stranicama našeg časopisa ispisaše mnogi hrvatski i strani pjesnici, prozaici, dramatici, esejisti, kritičari i prevoditelji… Smijemo li reći: za tri godine nije ni malo…

Novom uredništvu na čelu s glavnim urednikom Davorom Velnićem želim, pomorski rečeno, dobar vjetar i mirno more; ali budući da je kreativno pisanje uvijek avantura, neka se ne boje udara i nevera.“

Osim Davora Velnića, novo uredništvo činili su Silvija Benković, Bože Mimica i Igor Večerina. Ovaj posljednji ostat će u uredništvu samo do br. 1/2005.

Poučno je Uvodno slovo Davora Velnića iz br. 1/2004.: „Prema svemu sudeći u Hrvatskoj je daleko (pre)više književnika nego čitatelja; više se piše nego čita, što nekad niti samostanskim prepisivačima nije polazilo za rukom. Zapravo sadašnja matematika je okrutno točna jer postoji evidencija književnih autora (dvije udruge, DHK i DHP) i ako joj se pridruži povelika lista čekanja za prijem u članstvo, dolazi se do brojke od oko tisuću ljudi koji pišu i objavljuju. Dakle tisuću književnika, pisaca, pjesnika… i ta se brojka opet, gotovo redovito, pojavljuje u impresumu većine knjiga – naklada 1000 komada (i manje, i manje). Pišu li to književnici za svoj inat i tuđu zavist, samo jedni za druge ili su čitatelji nestali, pretvorili se u potrošače gledanja; je li TV pojela knjigu i jesu li oči pojele maštu?“

Vrlo poučan bio je temat br. 2/2006. posvećen Grgi Gamulinu, uz ranije neobjavljeno, polemično, vrlo dugo pismo Gamulina Miroslavu Krleži, te priloge Tonka Maroevića i Davora Velnića u kojem se rapravlja o ulozi ta dva velikana hrvatske kulture. Uslijedilo je još nekoliko tekstova o Gamulinovom književnom tragu, a najzanimljiviji su bili temati u br. 4/2007. i br. 1/2010. gdje su priložena Gamulinova sjećanja na njegove logoraške dane u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi. Iz plodne suradnje s akademikom Maroevićem izašao je i dugi esej Ante Polića Starograđanina (oca Janka Polića Kamova) Rieka iz 1883. godine.

Tema br. 4/2007. bio je književnik Srećko Cuculić. U br. 4/2008. objavljen je prijevod prevažnog dugog eseja Alessandra Damianija Jezik i kultura u Rijeci (str. 4-70). Broj 3/2009. posvećen je Andriji Vučemilu, prvom glavnom uredniku časopisa, povodom 70 godina života i 40 godina književnog rada. Cijela knjiga Na Golom otoku Vladimira Bobinca, umirovljenog profesora povijesti iz Krka, otisnuta je u br. 3/2010.

Od br. 1/2011. glavni urednik Književne Rijeke sam ja, uz već provjereno uredništvo: Silvija Benković, Bože Mimica i Davor Velnić. U uvodu sam napisao: „U novu 2011. Književna Rijeka ulazi s novim grafičkim izgledom koji se oslanja na klasični dizajn Partisan Review (Boston), desetljećima najutjecajnijeg svjetskog časopisa za književnost, koji je prestao izlaziti nedugo nakon smrti glavnog urednika Williama Phillipsa 2002. godine. Smatram da je povratak čistom prijelomu način da se skrene pažnja na ljepotu samih riječi. Pustimo mašti čitatelja da stvara slike.“

Jedan od najboljih brojeva, u pogledu proze, nesumnjivo je bio br. 4/2011 koji je otvorio tekst Slobodana Novaka, najvećeh hrvatskog živućeg pisca. Na to su išla fascinanta sjećanja grofice Marije Pejačević Virovitičke, potom blok čileanske književnosti (Ampuero-Jerez-Mihoviloch Hernandez) koji je uobličila i prevela Željka Lovrenčić, Parovi Mire Gavrana, Herkulova batina Milana Osmaka, Kuća na prodaju Ljubice Kolarić-Dumić, uz priloge Željke Kovačević Andrijanić, Tee Meyhew, Javora Novaka i Branka Križnjaka… U istom broju bili su i razgovori s Nobelovcem Czeslawom Miloszem i Romanom Latkovićem, Riječanom već dulje vrijeme u Kaliforniji.

Tijekom 2012. otresena je prašina sa sjajnih eseja Antuna Barca vezanih uz Rijeku, što je izazvalo iznenađujuće pozitivne reakcije. Iz riječke književne povijesti otisnute su i zaboravljene komedije Emidija Mohovicha i Riccarda Gigantea, koje je prevela Vanesa Begić iz Pule. U br. 4 za 2012. objavljen je sjajan dugački tekst Milka Valenta Europski bomboni, a u br. 1 za 2013. dramatizirani esej Nikole Šimića Tonina Agonija jedne iluzije posvećen djelovanju Nobelovca Ive Andrića.

Početkom ove godine uredništvu se priključio Đoni Božić. Časopis Književna Rijeka i u svom osamnaestom godištu nosi baklju svjetla kroz Had svakodnevice…

Online izdanje Književne Rijeke