Piše: Igor Žic

O Rijeci se nekad govorilo kao o lučkom i industrijskom gradu. Tako su obično započinjali članci u Krležinim (tragi-komičnim!) enciklopedijama. Na žalost, situacija se ponešto promijenila i danas je Rijeka – Ništa: bez boje, okusa i mirisa.

Jedan od najhrvatskijih gradova, u kojem su Hrvati uvijek rado bili bilingvalni, što je i dovelo do cinične definicije Rijeke uoči prvog svjetskog rata: mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski! Bila je i Rieka (bez j!) i Fijuma (sa j!). Navodno crveni grad, bio je najcrnji grad u Europi – ono mjesto gdje je fašizam, pod pjesnikom D’Annunziom, zaživio 12. rujna 1919. godine, dakle tri godine prije Mussolinijevog Marša na Rim, odnosno 14 godina prije Hitlerovog dolaska na vlast demokratskim putem. Rijekto se gdje tako dramatično ljuljao brod povijesti, kao u malom velegradu na Kvarneru. Od trčanje s desne na lijevu stranu broda, napokon je svima pozlilo! Homo si teć!

Rijeka je danas grad umirovljenika i studenata – tim redoslijedom! Radnička klasa otišla je u Raj. Na jutarnjim kavama u gradu dominiraju žene: iz banaka, osiguravajući društva, iz uprave, pravosuđa, zdravstva i školstva… Muškarci su potisnuti u prigrad…

Znajući da se priprema Opći potom, prisjećajući se Noe – pa i Kama, njegovog sina pretjeranog sklonog istini! – Društvo hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka, odlučilo je obilježiti taj događaj na brodu Arca fiumana (!). Kao što bi to sažeto rekao D’Annunzio: Hic manebimus optime! – što će reći: Ovdje nam je dobro!

U subotu 20. travnja 2013., samo nekoliko dana nakon što je Grad Rijeka službeno proslavio svoj dvadeseti (umjesto dvijetisućiti!) rođendan, mi smo se okupili na palubi broda na mrtvom vezu, znajući da je cijeli grad na mrtvom vezu! Riječka luka danas je na trećini svog prometa iz 1980. godine, a po broju prekrcanih kontejnera je na 20% koparske luke! Riječka luka ugodni je mandrać s nizom brodova koji više nikad neće isploviti…

Zalazak sunca bio je prekrasan, uz nešto ugodnog vjetra koji je donio svježinu. Na palubi se okupilo četrdesetak osoba (uz izrazitu dominaciju žena!): puno umirovljenika, poneko radno sposoban, nekoliko nezaposlenih, jedan beskućnik (nekadašnji dopisnik Slobodne Dalmacije, koji danas piše za Ulične svjetiljke!), neki koji su bili na Golom otoku, te neki koji bi tamo mogli završiti čim se to pitoreskno mjesto vrati u funkciju!

Silvija Benković, predsjednica Ogranka, uz malu pomoć Đonija Božića, iznijela je neke činjenice iz prošlosti DHK, kako na razini Hrvatske, tako i u Rijeci, dok sam ja sažeo 18 godina časopisa Književna Rijeka u nekoliko ključnih događaja, kroz djelovanje različitih glavnih urednika. Ono što je unijelo jednu toplinu na palubu bilo je čitanje i recitiranje različitih stihova, od hrvatskih klasika, do vlastitih radova, što je uz zvuk gitare i nešto pjevušenja oživjelo brod. Počelo je, ne slučajno, s A. G. Matošem i njegovom pjesmo 1909. koja govori o Hrvatskoj.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud…

Nastavilo se se J. P. Kamovom (metaforičkim sinom Noevim!):

…Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov – o nema srca božanstvo njihovo…

…A potom je sve klizilo, poetično, raspričano, uz pršut, sir i poneku ribicu, te čašu vina, sve dok se noć nije posve zgusnula. Nezavisno od sumornih vremena jedna večer ipak je donijela nešto ugode i topline.

Silazeći s Arca fiumane, ostavili smo Bajdu Lukasa, vođu rock grupe Fit (koja je bila gotovo slavna!), da iščekuje pristižuću riječku mladež koja nas je mijanjala u gvardiji, na brodu koji više ne može sam isploviti…