Piše: Edit Glavurtić

Ovo je tema o kojoj se najčešće šuti, a kad se govori, onda je to tiho i anonimno.

No u posljednjih desetak dana igrom slučaja čula sam jedan radijski intervju, i gotovo istovremeno pročitala najnoviju knjigu autorice koju i inače s velikim zadovoljstvom čitam. I jedno i drugo potaklo je u meni pomiješane osjećaje: zgražanje, nerazumijevanje, suosjećanje, i na kraju dijelom čak i prepoznavanje.

Slučajno sam tog poslijepodneva uključila radio, onako usput, uz sitne poslove i kuhanje, i odjednom je moju pažnju posve zaokupio glas žene koja je govorila o tome kako je muž zlostavlja, godinama, verbalno i fizički. Djeca su svjedoci svakih
brutalnih batina, pa kad prevrši mjeru i pretuče je tako da je jedva hoda, pobjegne s djecom roditeljima, koji pomažu koliko je moguće . Kad se malo oporavi, a muž se pokaje i pospe pepelom, ona mu se vrati po nove batine, na koje sve kraće čeka. Taj trenutak povratka je van moje moći poimanja, izjednačava mirenje žrtve sa iživljavanjem nasilnika. Zašto mu daje tu moć? Kako može podnijeti takav život? Zašto to sama sebi radi? Zašto to radi svojoj djeci? Kako samu sebe može voljeti tako malo da drugom dozvoljava takvo nasilje?

Žena na radiju govorila je o ljubavi i nadi da će se muž promijeniti, ali riječ ljubav zvučala je šuplje i pogrešno za nešto što bi prikladnije opisale riječi patologija i ovisnost.

A koliko zapravo lica može imati zlostavljanje? Batine su samo jedan oblik.Što je s mentalnim iživljavanjem i verbalnom okrutnosti, što je s riječima koje mogu porezati kao noževi? Što je sa sustavnim dugogodišnjim omalovažavanjem, kad se nekom neprimjetno ubije duša i uništi samopozdanje?

Imala sam petnaest godina, i prvi sam put putovala za Beč, tati u posjet. Zapravo, bilo je to prvi put da sam uopće nekamo sama putovala. I bila sam strašno napeta i uzrujana. Mama me uvečer u Zagrebu otpratila na bus, a tata me trebao dočekati u pet ujutro. Nekoliko puta naglasio je neka siđem na zadnjoj stanici, a on će me dočekati, jer to je bliže kući. Odmah sam ženu na sjedalu do moga pitala koja je zadnja stanica, a ona je ljubazno rekla da je to Južni kolodvor, i da će me upozoriti, pa mogu biti bez brige. Kad smo ujutro stigli, za svaki sam slučaj pitala i šofere, koji su potvrdili. Svi su putnici sišli, pa i ja. Nitko me nije čekao.

Stajala sam i gledalo u svim pravcima, ali tate nema, pa nema. Uplašila sam se, da se nije što dogodilo? Bila sam djevojčurak, prvi put u stranom gradu čiji jezik nisam razumjela. Ljudi su prolazili, malo zagledali pa nastavljali, a meni se u trbuhu stvarao grč jer nisam znala što dalje. To još nije bilo vrijeme mobitela. Minute su prolazile kao sati, stala sam se preznojavati od straha. Što da radim?

Kuda ću? Nakon otprilike četrdeset minuta vidim ga kako brzim koracima dolazi, a sav se trese od bijesa. „Ludačo jedna, jesan ti reka da siđeš na zadnjoj stanici? Sad san bija tamo, šoferi su otišli, pa san iša doma vidit da nisi išla taksijem? Jeli ti znaš da san ja sidija s gostima noćas do jedne ure, i neman ča drugo nego se s tebon zajebavat u pet uri ujutro. Jer si glupava pa ne moreš poslušat? Da nećeš možda još i cmizdrit?“

Objašnjenje je bilo jednostavno. Zadnja službena stanica bila je Južni kolodvor i ja sam tu sišla, ali je autobus produžio do gradske Vijećnice gdje je u jednoj mirnijoj ulici ostajao parkiran do sljedeće večeri, kad će ponovo za Zagreb. Tata je mislio na tu „zadnju stanicu“, ali to nisam mogla znati, putovala sam prvi put.

Zapamtila sam strah onog jutra, i svoju postiđenost. Sasvim sam prirodno prihvatila da je greška moja, ne sumnjajući ni trenutka u njegovu reakciju, ali nisam razumjela žestinu bijesa, ni način kako me grubo prodrmao kad me ugledao, jer grešku je počinjenu iz neznanja, a bez namjere.

Nije moj stari bio loš čovjek, niti je bio nasilnik. Ali je teško vladao sobom kad ga je nešto naljutilo. I tada, jao svakom tko mu se nađe na putu! Bolje je bilo ne nazvati mu dobro jutro ako nije dobro spavao, jer bio bi to povod sarkazmu, uvredama i neopisivim psovkama. Naučila sam da je najbolje biti nevidljiv kad je on u jednom od svojih teških raspoloženja, kojima se nije znao uzrok, ali je svatko bio sretan da ne bude baš on taj na kom će se iskaliti. Jer, nije birao, ispadi su bili žestoki, nemilosrdni i van kontrole, mada uvijek verbalni.

U svakom slučaju, dan danas sretna sam i zahvalna što nisam s njim živjela, nego samo odlazila u posjet jednom godišnje. Toliko se moglo izdržati.

Knjiga „Optužena“ Slavenke Drakulić potresna je i uznemirujuća, čitala sam je pomiješanih osjećaja: nevjerice, groze , suosjećanja, gađenja. Kao da sam upletena u paukovu mrežu čistog užasa. Zdrav čovjek jednostavno ne može razumjeti brutalnost nasilja, ni svijet u kom su žrtva i nasilnik povezani krivnjom, nemoći, ovisnosti, potrebom za kontrolom i šutnjom.

Jer nasilje je uglavnom intimna stvar koje se događa u tišini, iza granica kojima su se i nasilnik i žrtva ogradili od vanjskog svijeta.Kad u jednom trenutku eskalira, susjedi se čude, jer „nisu znali što se događa“, jer su oni čija imena postanu naslovi u Crnim kronikama bili „tako dobri i mirni ljudi“.

Strašna mi je pomisao na to što se možda upravo ovog trenutka događa iza nečijih zatvorenih vrata. Cijeli jedan svemir bola, nemoći, patnje, pakla. Zašto? Pa gdje je izlaz, je li uopće moguć? Jedino preko liječničke ordinacije, i za zlostavljača, i za žrtvu. Možda. Na žalost.