Piše: Marijan Grakalić

Da je moguće napraviti izložbu jedne ponajprije poetske osjećajnosti koja samu sebe razumije kao sudjelovanje u egzistenciji iako je ustvari nadmašuje time jer je ista moguća tek kao umjetnička predstava, zapis ili/i slikarska imaginacija, točnije kao ornament one gotovo nadrealne prašine bez koje ne postoji niti jedna jedina lirska materijalizacija, pokazuje ”Ukidanje retrospektive” otvorene jučer u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu s radovima i poetskim svjedočenjima Josipa Vanište.

Apsurdan i neodoljiv doživljaj istine postiže se svođenje pažnje, no naravno, ne tek redukcijom perspektive u ponekim slikama ili crtežima ili kakvim drugim magijskim trikovima već shvaćanjem i koncentracijom na ljepotu koja postoji samo u običnim stvarima kao što su panorame, portreti, fotografije, knjige, pisma, izlozi, žene, prijatelji, kuće, polja, šetnje itd. Sve to, unatoč dugoj nepogodi egzistencijalne i povijesne situacije, teškog muka koji prazno zvuči, postaje važnim za poetiku koja se zaokružila životom u kasnijim danima. Crta i boja, poneki šešir koji visi u zraku ostavljajući na podu sjenu upravo na onom mjestu gdje bi trebao biti čovjek, ili neprekinuta srebrna linija na bjelini koja sve drugo odvaja od oka kao i štap za hodanje ostavljen na gospodskom stolcu da bi jednom postao uspomenom ponajprije zahvaćaju inače neprimijećene slutnje neprolaznog i zato zanimljivog događaja, onog za kojem samog po sebi i nije toliko bitno na koji se način ispunio zato jer je ustvari nezaboravan.

Suton je u svemu tome ono podneblje u kojem se pri kraju dana spajaju svjetlost i vrijeme kako bi se potom, svejedno da li okom ili tek pokretom ruke, izvodilo čudo umjetnosti. On je također značajna stvar pri predodžbi ukidanja svega dosadašnjeg pa i same retrospektive kao umjetničkom primjera jer pretpostavlja neminovnost tame u kojoj se više ništa neće vidjeti. Što nam ostaje prije mraka u koji tonemo i u kojem nestaje cijeli svijet sa svim svojim tornjevima, lađama, putima i dušama pita se umjetnik koji ustvari osluškuje glas muzike, pjesmu, trenutak u kojem bi nalik neovisnom prosvjetljenju riječ dokinula sliku ali ne tako da ova nestane jer je i tako nema, nego na način da se jednog jutra, možda onog kada riječi nenadano postanu suvišne, ipak pogledamo u ogledalo. Ili možda, s čuđenjem ugledamo ono što je iza njega?