Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Jugan Splivalo

O, kad bi zasvjetlucala u mojim mrežama, samo jednom, i povela me s onu stranu stvarnosti, van vremena i materije, tamo gdje ništa nije ni nemoguće ni neostvarivo.

Poželjela bih još jednom proživjeti najljepše trenutke svog života.

Ponovo osjetiti mirise skromnih Božića iz djetinjstva, čuti još jednom mamine priče njenim glasnom ispričane, doživjeti trenutak prve izložbe, susresti se s pogledom mog prvog anđela koji me gleda s platna. Ponoviti ushit nekih susreta, poneke ljubavne noći i ponekog buđenje, kiše i zelenog vjenčanja u maksimirskoj šumi.

Proživjeti još jedan dan, običan, najobičniji s onima kojih više nema. Samo bi ih gledala, gledala i grlila.

Poželjela bih zatim jednu kamenu kućicu pored mora, u zavjetrini i hladu smokve. Bose noge. Stol koji ću prostrti bijelim stolnjakom, pa s prijateljima podijeliti sir, grožđe, vino i kruh koji sam sama umijesila.

Pod širokim ljetnim nebom, uz malo glazbe, malo razgovora i puno tišine.

Treća bi želja bila… kist! Da u mojim rukama bude do mog posljednjeg zemaljskog dana. A pored mene netko kog bih poljubila poljupcem u kom su svi poljupci kojima sam ikada ljubila. Tko bi me držao za ruku dodirom u kom su otisci svih onih s kojima sam dijelila svoj put.

Kom bih mogla reći kao da svima govorim „Hvala… vrijedilo je živjeti.“