Piše: Edit Glavurtić

Listam kod frizera jedan ženski časopis, a u njemu naslov “Dajete li više nego što dobivate zauzvrat?” Moglo bi se reći da čudno vrijeme stvara čudne vrijednosti, iako mi je bliža misao da je ljubav u svim vremenima ljubav, i da nema nikakve veze s matematikom, ni tim tko i koliko daje.

Zato ću vam ispričati priču koja nudi svoju varijantu odgovora. Bila je to ljubav za koju je plaćena veoma visoka cijena, ukoliko je ljubav uopće na bilo koji način spojiva sa cijenom. U današnje vrijeme, čini se da bi mogla biti?

Dogodila se u vremenu koje joj nije bilo osobito sklono, jer ljubav ne bira vrijeme. U gotovo nemogućim okolnostima, jer ljubav ne brine ni za okolnosti. Postojala je i velika razlika u godinama, jer ljubavi ni razlike ne znače puno. K tome, on je već deset godina živio u dobrom i skladnom braku u kom je imao sina, a ona je bila dvostruka udovica, s kćerkom.

Kad su se prvi put sreli, bilo mu je 56 godina i bio je poznat i priznat pjesnik, a ona je imala 34 godine, i bila mlađa urednica u časopisu “Novi svijet”. Bilo je to 1946. u Moskvi, svratio je u njenu redakciju, nakon čega su se viđali svakodnevno, u dugim šetnjama i razgovorima. Puno ih je toga povezivalo.

Olga je bila lijepa žena, koja je još u ranoj mladosti obožavala Borisove pjesme, i znala ih napamet, no udubljeni u razgovore nisu odmah opazili da se duboka sklonost pretvara u nešto drugo, i prošlo je dosta vremena prije nego što će je nazvati i reći “Ja te volim, i od sada se u tome sastoji sav moj život. “

Slijedi velika duševna borba, jer on ne želi napustiti svoju obitelj pa vezu s Olgom pokušava raskinuti, ali joj se ubrzo ipak vraća.Nakon četiri godine ona je uhapšena “zbog bliskosti s čovjekom optuženim za špijunažu” jer sumnja se da je Boris Engleski špijun. Međutim, njega kao uglednog pjesnika ostavljaju na miru, dok nju podvrgavaju mučenju, maltretiranju i šalju u logor gdje provodi tri i po godine.

Kad se vratila iz progonstva veza je obnovljena.

Vjerujem da ste dosad odgonetnuli da su glavni junaci ove priče Boris Leonidovič Pasternak i Olga Ivinska, žena kojoj su posvećene predivne ljubavne pjesme, i po kojoj je nastao lik Lare iz nezaboravnog romana „Doktor Živago“ za koga je Pasternak 1958. dobio Nobelovu nagradu, ali i opasnost progona. Olga piše pismo Hruščovu u kom se Pasternak nagrade odriče, uz molbu da zauzvrat ne bude protjeran iz Rusie. On to pismo potpisuje, ali ga ipak isključuju iz Saveza pisaca, roman proglašavaju antisovjetskim, i u Rusiji objavljuju trideset godina kasnije, dugo nakon Pasternakove smrti.

Pred kraj života Boris i Olga prestali su se viđati. Obolio je od raka pluća i nije napuštao kuću, a želio je izbjeći svađu između nje i supruge. Međutim, Olgi i njenoj kćeri osigurao je dio autorskih prava inozemnih izdanja „Doktora Živaga“ zbog čega je ona zajedno sa kćerkom uhićena i po drugi put prognana u ženski logor, gdje obje provode četiri godine.

Je li Olga Ivinska u beskrajnim samotnim noćima u ruskim logorima ikada razmišljala o tome koliko je primila u odnosu na to koliko je dala? O tome da je kratke trenutke zabranjene sreće platila dugim godinama samoće i izolacije? Je li to uopće prikladno pitanje nekom tko je osuđen na robiju i progonstvo zbog ljubavi prema čovjeku čiji je jedini grijeh razmišljanje i osjećanje na drugačiji način nego što to diktira režim?

Olga Ivinska i Boris Pasternak susreli su se u teškom vremenu u ljubavi koja ih je okovala jedno uz drugo razdvajajući i privlačeći istovremeno, gorka kao žrtva i nemoguća kao sloboda. Pa ipak, prihvatili su je i živjeli, jer drugačije nisu mogli.

U ljubavi nema cjenkanje, nema pogodbe, ni dileme kao što sugerira naslov novinskog članka današnjice. Mislim da se između ovog našeg i bilo kojeg drugog vremena u tom smislu nije ništa bitnoga promijenilo, samo su malo pobrkani pojmovi.

Jer se dilema iz novinskog naslova nikako ne može odnositi na ljubav iz jednostavnog razloga – ljubav ovakva pitanja nikad ni ne postavlja.