Piše: Kruno Čudina

Proljeće prošle godine. Oko jedanaest sati prijepodne. Krumpiri na stolu. Tona krumpira. Odlučio sam oguliti puno krumpira, cijelu jednu vreću krumpira. Napisao sam i datum na jedan od onih praznih papira koji su uvijek na kuhinjskom stolu uz novinske papire nad kojim gulim krumpire. Ogulio sam kile krumpira. Proljeće me ponijelo, želio sam guliti i jesti, ali čak još i malo guliti nakon što pojedem pečene krumpire. Ali, nikako nije dolazilo do pečenja, samo se nastavljalo moje guljenje. I kada je nestalo krumpira, nastavio sam guliti i guliti, misli, riječi, gulio sam dok nisam pao pod stol. Na podu sam nastavio, ogulio prvo datum, taj 12. ožujka 2012., a onda i sve ostalo. Sline su mi curile od zabave, riječi su se gulile:

Roger Waters objavio je 1992. godine album naziva ”Amused to Death”, što bi u slobodnom prijevodu značilo ‘zabavljeni na smrt’. U istoimenoj pjesmi utvrdio je kako je ova vrsta, ljudska dakle, sebe već uspjela zabaviti na smrt, ostavivši se bez vremena za razmišljanje, gdje i najmlađi samo šutke sjede ispred ekrana i tupo zure u iste, poput kakvih sjenki vlastitih im života.  Kao da je jedina stvarnost koja je ostala upravo u tim istim ekranima. Ako smo već tada, ili barem neki od nas, mogli naslutiti u kakvu se je situaciju dovela ljudska vrsta, sumnjam da je itko mogao zamisliti, uključujući samog autora spomenutog djela, da naše bezgranično zabavljanje tek počinje, unatoč zaključnom tonu pjesme kako ‘nema više suza za plakati, kako nije ostalo osjećaja’, koji je valjda želio naglasiti izostanak svake empatije. Ali banalno lakoćom širi banalno.

Tako se je vremenom ta zabava nepodnošljivom lakoćom pretvorila u jednu veliku grotesku, prešla je preko svih apsurda vlastite opstojnosti, odmaknuvši se od svake dotad zamislive stvarnosti i ostavila nas u posmrtnoj irealnosti koja nama, dakako, djeluje i više nego stvarno. Zabava na smrt, dakle ona koja ne poznaje granice, prevarila je i samu smrt. Ekrani su se umnožili u nebrojenim količinama, poprimili su nezamisliv broj novih oblika, dapače cijela naša stvarnost je postala jedan veliki Ekran, sada više posve nevidljiv i nespoznatljiv u svojoj prisutnosti običnom oku promatrača. Namjerno neću napisati gledatelja, jer cilj je ostvaren – nekadašnji gledatelji su sada, bili toga svjesni ili ne, željeli to ili ne, makar to i bila jedna vrhunski izvedena iluzija, postali sudionicima realnosti. Čak i kada samo sjede na svojim kaučima i gledaju. Jer igra se uistinu odigrava u dojmu čovjeka, u njegovoj unutrašnjosti, koja je u sadašnjoj situaciji lišena svakog mišljenja. Tako je lakše, tako je bolje: živjeti u zaboravu na sivu, nesigurnu stvarnost. Što se još možda i može djelomično razumjeti, uzevši u obzir svo sivilo koje nas okružuje i egzistencijalno drži u tjeskobi besmisla. No, problem je kudikamo širi i kompleksniji od činjenice da nakon posla pogledamo malo televiziju ili neki drugi ekran.

Naravno, svi ćemo se još uvijek složiti, da i dalje odlazimo na naše poslove (oni koji još uopće imaju kakav), da razgovaramo s drugim ljudima, družimo se međusobno, brinemo o našoj djeci, da i dalje živimo sve te segmente naših života. Što nas odvodi do pitanja: pa kakva je to onda pretjerana zabava,  a kamoli nekakva zabava na smrt? Odgovorit ćemo: Ja se baš i ne zabavljam previše, ja samo radim. Ja se pak samo brinem za svoju djecu. Ja niti nemam televiziju doma. Ja se zabavljam jedino odlaskom na kavu ili piće sa svojim prijateljima A ja odlaskom na planinarenje ili u šetnju obližnjom šumom. Sve to stoji i dobro je da se takve aktivnosti još uvijek provode. Uostalom, možda te djelatnosti nisu nikakve iznimke, možda su u većini. Ali što je onda zabava na smrt? Gdje je i tko je u ikakvoj opasnosti od iste? Iznimke će potvrditi pravila. Pokazat će ono što možda, unatoč spomenutim aktivnostima, ne vidimo.

Što se, naime, dogodilo s našim društvom, pošto je odavno znano i jasno koliko se kao ljudi volimo zabavljati. Igrati. Još od dječje dobi pa sve do duboke starosti. Od autića i lutaka do kartanja, sporta, ma koje god se već igre sjetili. Mi smo zaigrana vrsta. Mi ponekad govorimo kako je sam život ništa nego igra. I ta naša ljudska sklonost se nikada neće promijeniti. I ne bi niti trebala. Ono što se mijenja je naša percepcija stvarnosti, koja se odvija kroz površne zabavne sadržaje servirane nam kamo god se okrenemo, pogledamo ili osluhnemo. Koje uzimamo zdravo za gotovo, a koji nam u svojoj svepristunosti poručuju da je naša stvarnost upravo takva kakvom nam se predstavlja kroz sve te medije. Mi ćemo reći da to ne može utjecati na nas, a pogotovo ne do te mjere da bismo izgubili doticaj sa stvarnim životom. I tu ćemo počiniti najveću pogrešku, progutat ćemo udicu banalnosti, samouvjereno povjerovati kako postoji nepremostiva razlika između te dvije stvarnosti, potkrijepivši to uvjerenje činjenicama kako još uvijek vozimo automobile, odlazimo na poslove i planine, hodamo vlastitim nogama. Zaboravljajući pritom da smo već odavno, na ove ili one načine, uronili u dodatnu stvarnost, ovu u čijoj je naravi zabaviti nas na smrt i time, ma što god mi rekli, promijeniti i naše ponašanje u ovoj nam našoj, opipljivoj stvarnosti.

Kako stvari stoje, a da bih time objasnio prirodu zabave na smrt, iznijet ću iznimke koje učvršćuju pravila. Kao prvo, zabava na smrt gore navedenog autora odavno je prešla u zonu u kojoj više rijetko kome može biti zabavno, ne dok sudionici zabave doslovno umiru prakticirajući istu. Dovoljan je nedavni primjer mladića koji je umro u nekakvom lokalu igrajući igricu tko zna koliko dugo, da bi ostali prisutni igrači to primjetili nekih pet sati nakon što je već preminuo. Na tom mjestu izgubljena je svaka metafora zabavljanja na smrt, jednako kao što se pokazalo koliko je ponekad čovjeku teško izići iz mahnite potrebe da išta pretpostavi igri. Takvih je slučajeva puno, dapače mnogi od nas odraslih ljudi u ovim trenucima nastavljamo igrati igre koje smo započeli prije nekoliko godina. Toliko o doslovnim igrama. Kao drugo, ako pogledamo na koji način funkcioniraju ovovremene informativne emisije, nesputano pretvarajući svaku vijest u senzacionalnu predstavu, pogotovo one vijesti koje su vezane uz moguće ratove, nepogode, nesreće, dajući takvim vijestima bombastično prigodne naslove, predstavljajući subjekte tih događaja krajnje intimno, shvatit ćemo da su se neposredno, ili puno više posredno, pretvorile u predstave zabavljačkog karaktera, čiji je jedini cilj prikovati ljude za već spomenute ekrane. Manje je važno hoće li nas poplava strašnih razmjera sve potopiti, puno je važnije napraviti cijelu priču oko katastrofe, a ako nas već potopi… Onda će se probati, tko već preživi, napraviti nova priča o posljedicama te iste poplave. I tako valjda do smrti svih sudionika – i promatrača i uređivača priče-predstave. Zabava je postala i nešto drugo, daleko od obične fešte. Postala je igra. Ali ne ono igranje o kojem sam ovdje pisao, a koje nam je svima negdje drago i gotovo urođeno, nego jedna opasna igrarija. Čiji će jedini ishod, kako se čini, biti to da će nas pretvoriti u ljude jednake, zamislimo to!, jednake informacijama prenesima u smislu igre, igrarije, zabavnosti. Potpuno neosjetne na stvarnost u kojoj smo mislili da živimo, jer će se ta stvarnost u nama početi poistovjećivati sa ovom, tako hiper-realno prikazanom stvarnošću, pa ma o kojem se mediju radilo. Zato što je dodatna ‘vrlina’ tih prikaza upravo da sve prikazano predstavlja što realnijim. I iako znamo negdje duboko u nama da je to namještena slika realnog, da je čak i jedan dokumentarac ništa doli film (unatoč snimkama nečije određene stvarnosti i priči o stvarnim događajima, to nikada nije stvarnost, nego ipak umjetno djelo), u svoj zasićenosti svim serviranim nam sadržajima, pitanje je tko će odoliti a da se ne zaigra. Jer sve se predstavlja kao igra, a igru je, ponovit ću, teško napustiti. Uz to, igra je postala ljudima nešto što se mora obaviti, popratiti, daleko od one nevine igre u kojoj se moglo, barem u trenucima, nesmetano uživati.

Dakle, došli smo od one zabave na smrt do igre. Koja je opet postala neka drugačija igra, i postoji samo da bi se dalje i unedogled nastavljala igrati. Pritom smo gubili svaku suosjećajnost za sudionike te igre, jer ipak je to samo igra, tako je predstavljena, takvom smo je bezupitno i prihvatili. Gdje su opasnost i potencijalna smrt, doslovno i preneseno, u toj igri? Možda samo u otupljenosti, možda samo u gubitku emocija, možda u miješanju stvarnosti i fiktivne stvarnosti, možda baš u doslovnoj smrti, poput one mladića-igrača. Još uvijek se nadam se da nam na to pitanje neće morati odgovarati naša djeca. Možda da ih češće primimo za ruke i odvedemo u park, da se ljuljaju, trče ili napucavaju loptu. Iz dodatne stvarnosti, pa ma koliko bila zanimljiva i spektakularna, nećemo više dobiti ništa doli igranu predstavu. Toliko o zabavi na smrt. A igra na smrt, s druge strane, samo je jedna – život.