Piše: Marijan Grakalić
Teško je sakriti pogled i krišom gledati ikone što nas povezuju s trenucima izuzetim od koprene vremena u kojima se javlja podsjećanje na tajno prisustvo vječnosti. Na izložbi ”Teodorine ikone” umjetnice Mirjane Nikolić (1986) iz Pančeva, a koja upravo traje u dvorani Grkokatoličkog sjemeništa u Ćirilometodskoj ulici na Gornjem gradu, takav se dojam stiče iz barem dva razloga. Prvi je dakako ona čudotvorna svetost kojom nas ikone upućuju i s kojim nas povezuju s prvolikom svetoga kojeg prikazuju, a drugi način na koji su ove ikone izrađene. Naime, radeći svoje ikone u maniri onog čuvenog mozaika carice Teodore i njene pratnje koji se nalazi u bazilici San Vitale u Raveni umjetnica postiže jedinstven izraz u kolažu koji imitira rani bizantinski mozaik napravljenom od sitnih dijelova astrografija i fotografija neba i nebeskih pojava. Tako se i slikarskom tehnikom i materijalom na suvremen način nastoji dodati još jedna dimenzija ikonama koje ovdje poštuju sve one uvijete koji se zahtijevaju od slike što predstavlja Božju istinu. Sam materijal izrade slika je neba, dakle mjesta ili domovine nebesnika čiju su likovi njime izvedeni.
Sveta braća Ćiril i Metodije
Značenje ove izložbe je višestruko. S jedne strane tu su ikone, kolaži, načinjeni tako da odvode od stvarnosti upućujući na duhovnu dimenziju koja je daleko važnija od tjelesne, a s druge strane vidljiva je opća dimenzija svetosti slikama na kojima su sveci ili čije je porijeklo u raznim kršćanskim crkvama. Izloženi su kolaži ukrajinskih, srpskih, sirijskih, kopskih, makedonskih, ruskih, hrvatskih i brojnih drugih svetaca ili ikona koje su povijesno nastale u tim domovinama, a one su sada opet ovdje među nama kao svjedočanstvo jedinstvenog zavičaja vjere. Upravo taj ekumenski karakter izložbe posebno veseli jer upućuje na spomen izvorne kršćanske umjetnosti koja se izražavala i mozaikom i ikonama i njihovom duhovnošću.
Ikone nas uvode u duhovnost jednog doba kada je nastala umjetnost što je u sebi sakupila grčko rimske i istočnjačke tradicije, tvoreći time ujedno i svoju jedinstvenu estetiku. Ona se ogleda u plošnom prikazivanju likova kao da lebde, u teološkoj simbolici boja izraženih na slikama, u odsudstvu pokreta jer se tu slijedi ideja apsoluta i njegovog reda. Božji se lik na ikonama ne prikazuje, ali je zato on prisutna simbolično, kroz prikaze Bogorodice ili Isusa pa i samih svetaca, također i cara i carice jer su oni Božji predstavnici na zemlji. Izražajne oči likova na ikonama, a to se primjećuje i na čuvenim ravenskim mozaicima ali i drugdje, također imaju svoje spiritualno značenje koje kaže kao su baš oči proziri duše. U tom pogledu, dok razgledavamo izložbu Mirjane Nikolić i njenih ikonskih kolaža, istovremeno, oni promatraju i nas u onoj duhovnoj dimenziji u kojima i mi kao slike ostajemo u nečijem oku.
radio gornji grad 
