Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Isaak Brodsky

Bio je to praznik koga nije moglo pokvariti ništa osim kiše.

Danima unaprijed veselili smo se i kovali planove – tko će što ponijeti, kako ćemo organizirati prijevoz, hoćemo li imati gitaru, tko je zadužen za kruh, tko za kolače, a tko za roštilj.

I kad je napokon osvanuo, onako zelen i uokviren proljećem, bio je bezbrižan i opušten kao što ga može upriličiti mladost kojoj je važno jedino da se dobro zabavi, i nije je briga što će biti sutra. Jer, sutra je postojalo, i svatko je imao neke dobre planove za vrijeme koje dolazi. Možda je baš ta jednostavna, nepomućena vedrina i bila osnovni začin naših starih prvomajskih izleta, povezivala je ljude svih generacija okupljene na rubu kakve šume ili livade, u danu u kom je život dobar takav kakav jest, jer imaš budućnost u koju možeš vjerovati.

Danas se bezbrižnost negdje izgubila, i zajedno s nadom ostala zaboravljena u vremenu kog više nema, o kom neki govore s podcjenjivanjem, ali ga se sve veći broj ljudi prisjeća s nostalgijom. Bile su to godine kad radnici još nisu bili djelatnici ili zaposlenici, ali su zato imali posao, plaću, dostojanstvo i mogućnost da svoju djecu školuju ili pošalju na more. Da renoviraju stan ili kupe nov namještaj.

Dograde kupaonicu. Razmisle o većem automobilu, televizoru ili čak godišnjem odmoru. Gledano iz današnje bijede, kakve su to mogućnosti bile!

U međuvremenu opuštenost je zamijenjena grčem, a nada strahom od neizvjesnosti.

U najljepšem gradskom parku danas će ponovo nastati neopisiva gužva za porciju graha, a ljudi će se kao mahniti grabiti baš sve što se dijeli, željno pružati ruku za svakom mrvicom koju netko baci. Svejedno bio to karanfil, majica, ili porcija graha, iako ovo posljednje još i mogu razumjeti. Sve ostalo, puna je mjera poniženja.

Na glavnom gradskom trgu najavljeni su pak masovni prosvjedi, ali taj poziv na bunt ne nudi nikakvu razumnu alternativu. Osjećam u svemu nešto strahovito pogrešno, kao na slici na kojoj je kompozicija loša, pa se sve samo u sebe urušava, ali se ne primjećuje odmah.

Kao da je pozadina svega nešto posve drugo ali tko bi za to mario… nezadovoljnom masom nije teško manipulirati, povijest je to bezbroj puta dokazala.

Što će nam sve to donijeti? Kamo idemo?

Ogroman broj ljudi prema moru, da po starom običaju spoje nekoliko slobodnih dana.

Dio radnog naroda proslaviti će radno, kako i priliči prazniku – u nekim velikim trgovačkim lancima radni je to dan kao i svaki drugi, od sedam ujutro, do osam navečer, pa izvolite! To je nama naša borba dala!

Ostatak će se rasporediti u štrajk, Maksimir, ili na roštiljadu.

Ja još ne znam točno, ali najviše bih se voljela izgubiti negdje gdje mogu zaboraviti i prosvjede i kontejnere, huškače i blagajnice supermarketa, i vrijeme u kom čovjek ne znači baš ništa. Jednostavno leći u travu, loviti nebom oblake, i sanjati o onim zlatnim godinama kad je sve bilo tako jednostavno. Kad si mogao računati da ćeš raditi posao za koji si se školovao. I za to dobiti plaću.

Kad je današnji praznik bio neradan dan svima, pa i radnicima! Sad je sve to daleko kao san, jer jedno vrijeme teško može razumjeti drugo.

Čovjek su uvijek nada boljem, u kakvim god okolnostima i vremenima živio, ali teško se pomiriti s činjenicom da je to bolje bilo – jučer. Jer da mi je netko onda rekao u kakvoj ću se stvarnosti probuditi za dvadesetak godina, ionako ne bih vjerovala.