Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Javier Torices

U teškim i mučnim godinama „lutanja mračnom šumom“ na razne sam načine pokušavala sačuvati snagu i vjeru u život. Bilo je dana kad mi se činilo da me pritiska teret višestruko teži nego što mogu nositi i noći kad sam mislila da nikad neće svanuti jutro. To je vrijeme opovrgavalo čuvenu uzrečicu „Što me ne ubije, učini me jačim“ jer trajna neizvjesnost, strah i grč potpuno su me oslabili i iscrpili.

Listajući jednom zgodom neku ljetnu žensku reviju, naiđoh na foto reportažu o mjestima na kojima ljetuju bogati i poznati ljudi, pa su mi se prizori skrivenih modrih plaže i tihih luka učinili tako dalekima kao da su na drugoj planeti. Osjetivši ubod pomislila sam „Bože dragi, postoji li igdje na svijetu uvala u koju bih se mogla sakriti i dva dana biti mirna i sigurna od svih loših vijesti? Postoji li za mene mjesto spokoja i mira, ili je to namijenjeno drugim ljudima, a meni samo nedostižan i nemoguć san?“

Danima se tih slika nisam uspijevala osloboditi, i onda, jednog predvečerja, umorna od posla i glavobolje prilegoh da odmorim, ne braneći se više od ljepote koja mi je dolazila. Zatvorenih očiju prepustila sam se slici… svjetlucanje vode, slani miris mora pomiješan s oporim mirisom borova, toplina kamena pod nogama, oblaci koje vjetar nosi nebom… sve je bilo stvarno, bila sam tamo, u toj slici, spokojna.

Kad bi mi kasnije zatrebao zaklon i predah, svjesno sam prizivala taj prizor, a to što je postojao samo u mojoj glavi nimalo nije umanjilo djelotvornost, naprotiv. Nakon tog otkrića, postalo mi je lakše, a da zapravo nisam otkrila ništa novo.

Viktor Frankl, poznati bečki psihijatar i neurolog doživio je nacistički progon, i u njemačkim koncentracionim logorima proveo tri godine, izgubivši suprugu i roditelje. Zahvaljujući nevjerojatnoj snazi uma i duha, podnio je nečuvene torture i svjedočio nacističkim zlodjelima tražeći smisao u besmislu, sačuvavši dostojanstvo i duhovnu slobodu.

“Sve se čovjeku može uzeti, osim posljednje od ljudskih sloboda – pravo na izbor stava u bilo kakvim danim okolnostima, pravo na izbor vlastitog puta“, njegove su riječi. Kad je 1945. godine napokon oslobođen, Frankl, nekad imućni liječnik, sačuvao je samo svoje naočale, sve ostalo bilo je izgubljeno; obitelj i cjelokupan posjed. Nastavio se baviti onim što je najviše volio, psihoterapijom, održavajući seminare i pišući knjige sa centralnom temom traženja smisla u svim životnim okolnostima.

Moje zelene uvale i Franklova potraga za smislom naizgled nemaju puno zajedničkog, ali u osnovi i jedno i drugo govori o snazi golemog prostora ljudskih misli. One čovjeka mogu odvesti u predvorje raja i predvorje pakla, biti utočište ili tamnica, kako tko odabere. Misaoni svijet daje značenje stvarnosti i na taj je način oblikuje, a ponekad i stvara. Duh je iznad materije, samo što nije svakom dano da to prepozna, ni da na taj način živi.

Viktor Frankl protumačio je to kao znanstvenik, a ja sam napravila mali korak prema vlastitoj spoznaji na slikarski način, stvaranjem slika koje su bile moje utočište u trenutku kad je stvarnost bila preteška u odnosu na snagu kojom sam raspolagala. Bez namjere da u tim slikama ostanem trajno, samo da se malo odmorim i prikupim snagu za nastavak puta. Bio je to moj most prema sigurnijim vremenima.

To mi se iskustvo čini sjajnim, a put vrijedan da se njime nastavi i ustraje, bez obzira na ometanja, dvojbe, i povremene sumnje. Spoznaja da je vanjski svijet blisko povezan s unutarnjem, ali dok na vanjski nemam utjecaja, unutarnji mogu oblikovati u skladu s vlastitim vizijama i uvjerenjima.

Time one tihe uvale nisu nedostižan, dalek san, dapače, veoma su stvarne. Čekaju me, treba samo zakoračiti i prepustiti im se…