Piše: Marijan Grakalić

Vlažna magla sja u bjelini jutra dalje od sjene nadvožnjaka na fotografiji što nam ne ostavlja prostor da budemo od nje odijeljeni niti da zanemarimo neponovljivost koju donosi taj tek jedan tren koji ostaje zabilježen. Sve je tu ispunjeno između praznine, grada i njegovih stanovnika i također posjeduje svoju jedinstvenu harmoniju svjetla i sjena, likova i zgrada, vidljive i nevidljive arhitekture i njenih osjećanja. Gotov s pjesničkim ushićenjem nastaju i promatraju nas fotografije Maria Rozića (1977.) otkrivajući se izravno ali ne gubeći onu neizvjesnost potrebnu za bogatstvo aluzija i asocijacija. Mnoge od njih donose pri tome i one (ne)vidljive ali prije nezabilježene panorame i prostore koje sada i sami vidimo na novi i drugačiji način nego prije, pri tome često zatečeni nedoumicom ili iznenađenjem karakterističnim i inače za svaku izvornu poetiku.

Druga, isto tako bitna poetska osobina koja snažno karakterizira veliki dio fotografskog opusa Maria Rozića jeste odnos pojedinca i grada, odnosno oslikavanje individualnosti koja se ističe na slikama ulica i trgova, parkova, šuma i pločnika. Usamljen čovjek koji čeka na tramvajskoj stanici prikazan je način koji uvijek ponovo replicira problem izgnanstva odnosno iščezavanja ljudi u gradu ili grada kao mjesta u različitog od samoće. Ponekad melankolične a ponekad naizgled nostalgične, ove fotografije ne odaju dojam nekog plemenitog spokoja. One dokumentiraju stvarnost velegrada i pojedinca koji u njemu živi sada i ovdje kao osoba istjerana iz svake pa i gradske historije, slike su to čovjeka upućenog isključivo na sebe samoga i svoju situaciju, i to im daje onaj neopozivi dojam monumentalnosti iza koje je sve drugo beznačajno ili manje važno.

U tome se pogledu ovdje i grad gleda novim i drugačijim očima nego što se vidi na fotografijama koje mu podilaze i/ili nemaju onu bitnu umjetničku snagu da uhvate suštinu suvremenog i bitnog, onog dramatičnog u svakodnevnici kraj čega ljudi inače neopazice prolaze. Pri tome izbjegnut je svaki detalj ili mogućnost da se uočavanje i fotografiranje cijelog tog problema moderne alijenacije prepusti nekim opskurnim ili osrednjim motivima. Snažna i jasna vizura, isticanje pojedinca i njegove usamljenosti kao središnje i bitne dimenzije našeg vremena, grada kao estetski nužnog ali i nužno suučesnika pri svemu tome, Mario Rozić predstavlja moguće i jednu od najzanimljivijih i najiskrenijih osoba naše današnje umjetničke fotografije.

(Otvorenje izložbe ”Monumentalna poetika u fotografiji Marija Rozića” biti će u nedjelju 5 svibnja u 20.00 sati u Galeriji svratišta Cinkuš, Mletačka 9, na Gornjem gradu u Zagrebu)