Piše: Kruno Čudina

Dok sam gulio krumpir toga travanjskoga jutra 2012., saznao sam da je Günter Grass napisao pjesmu. Neki su rekli kako to zapravo  nije pjesma, pa niti u prozi, drugi su rekli kako to ipak je pjesma, kako god se pogleda. Dok gulim krumpir, mislim si kako uopće nije bitno je li to pjesma ili ne. Možda je to bilo jako bitno kada se ista objavljivala, jer da je ono što je rečeno u tim riječima objavljeno u obliku, recimo eseja, to ne bi, unatoč javnoj prepoznatljivosti Grassa, izazvalo toliko veliku pažnju. Jer, zašto pisati o potencijalnim svjetskim nemirima u pjesničkoj formi, to je pitanje koje otvara nova pitanja. Upravo zato da si ljudi postave to isto pitanje, a to je dovoljno za dodatno očuđenje, a samim time i dodatno zanimanje za sadržaj. I tako je ta, nazvat ćemo je, eto,  pjesmom, odjeknula na pet kontinenata, prenijeli su mediji. Njima nema razloga ne vjerovati.

Tako u ovim trenucima velika većina stanovnika spomenutih kontinenata zna, makar otprilike, što je to njemački književnik napisao. I to je dobro. Bolje od pristranih prešućivanja koja su sada već ustaljena praksa velikog dijela takozvanih ‘mainstream’ medija Zapada, te medijski orkestrirane šutnje koja namjerno izbjegava iznošenje činjenica koje im ne odgovaraju u određenim prljavim propagandama usmjerenima prema državama i narodima koje žele lažno ocrniti, kao svojevrsni preludij u krvave akcije koje će dobre i čestite države Zapada poduzeti nad tim istim, tada već ozloglašenim državama zla. A te akcije su uvijek imperijalističkog karaktera. No kako prešutjeti pjesmu koja to možda i nije? Očito preteško. ‘Pjesma koja to možda i nije’ isprovocirala je prekid pristrane šutnje navedenih propagandnih mašinerija. Ona je kriva za sve.

Najbitnije je, ako ne i jedino bitno, točno ono što je napisano. Ako je ono što je napisano činjenična istina. Dokazano, rekli bi znanstvenici, jedino tada je i potvrđeno te autentično. A ono što je napisano u toj ‘pjesmi koja to možda i nije’ prepuno je dokazanih, znanih činjenica. Doduše, moglo se to i opširnije i preciznije, ali i nije bilo nužno, da ne dosadi ljudima ponavljanje onoga što ionako već znaju. Da li ih je briga, to je već jedna druga kategorija, i ona nema nikakav utjecaj na buduće ponašanje prozvanih vlada i režima. A prozvana je država Izrael, jednako kao i Njemačka, ili posve precizno – prozvani su vladajući tih država, najtočnije – njihova politika. Posljedično prozivanju, Izrael je od strane Grassove ‘pjesme koja to  možda i nije’ detektiran kao prijetnja svjetskom miru, a Njemačka kao opskrbljivač tog režima nuklearnim podmornicama ”čija se posebnost sastoji u tome da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave”.

Izrael je atomska sila (navodno posjeduje barem dvjestotinjak atomskih bombi) koja prijeti drugoj suverenoj državi (u ovom slučaju se radi o Iranu – koji je još tamo 1970. godine, dobro se sjećam toga dana, gulio sam krumpir u ovoj istoj kuhinji, potpisao sporazum o neširenju nuklearnog oružja – koji niti nema nuklearno oružje, osim u spomenutoj, prljavoj propagandi kojoj se sa velikim zalaganjem pridružuju i neki hrvatski samoprozvani vanjskopolitički analitičari, točnije sluge ratnog huškanja, iako oni neće imati ništa od možebitnog uništenja Irana, tek svoju plaćeničku plaću i očito sadističko zadovoljstvo. Možda uistinu vjeruju da će ih koji imperijalist pohvaliti i carski nagraditi). Izrael nikad nije potvrdio posjedovanje nuklearnog naoružanja, baš kao što niti jedna izraelska vlada nije potpisala sporazum o neširenju nuklearnog oružja, uz tek još tri druge države.

Kakav zločin vlade Izraela čine nad Palestincima već desetljećima sramotno je – baš zbog podrške od strane velesila poput SAD-a, umjesto zaustavljanja tih zločina – uopće više spominjati. Izrael ima ‘pravo’ na takozvani ”preventivni udar” (ratni, dakako) na druge države, bez dokaza postojanja stvarne prijetnje. Dok gulim krumpir, njemačka vlada daje izraelskoj popust od nekih osamdeset posto na spomenute podmornice, nastavlja ih isporučivati. Svi njemački političari, zbog zločina koji je nacistički režim počinio nad Židovima, staju na stranu Izraela, tvrdeći da Grass nije znao što piše i da se petlja tamo gdje mu nije mjesto.

Dok gulim dalje, pitam se je li baš taj Günter Grass morao napisati ‘pjesmu koja to možda i nije’, da bi ono što se ne treba samo reći, nego ono što se dobro zna, došlo u medijsko središte pažnje na pet kontinenata. Reakcije su uslijedile: Grass je čovjek ”koji je izašao iz SS-a, ali SS još nije izišao iz  njega”, on je vječiti antisemit! Ponajprije su ga napali baš njemački političari i razne novine. Pa članovi raznih židovskih zajednica u svijetu, preko ministra unutarnjih poslova Izraela imenom Eli Yishai, sve do samog premijera Netanyahua, tog gospodara ratnog režima kojega bi se mnogi državljani Izraela i više nego rado riješili. Svi sada već znamo kako je Grass završio u SS-u (zanimljivo je da se svojevoljno prijavio baš u podmorničare, ali je odbijen, što mora da ga danas barem malo tješi, no nikako ne može ukloniti činjenicu da je bio član tog strašnog SS-a, svojom voljom ili ne, ispalio jedan metak ili nijedan, kako sam tvrdi), kako je to desetljećima skrivao, no nismo u ‘pjesmi koja to možda nije’ primjetili ama baš nikakvo antižidovstvo u njegovim riječima.

Pročitali smo prozivanje izraelskog režima kao potencijalne opasnosti po svjetski mir, opasnosti koju mediji, ovi pristrani, konstantno prebacuju na druge, koji primjerice niti nemaju nuklearno oružje, poput spomenutog Irana. No tko bi tu više uopće mogao sa sigurnošću reći tko je najveća opasnost po svjetski mir, mogla bi to biti i nuklearna Indija, Kina, Rusija (SAD nikad, oni bi korištenjem svojeg nuklearnog oružja mogli jedino bacati mir po svijetu, jer oni su takvi, mirotvorni, tako su već jednom i donijeli mir na ovaj svijet, ono kada je Sadako željela živjeti), sve te nuklearnim oružjem obilato nakrcane države. Nekako mi se, motreći to moćno društvo nuklearno naoružanih država, Iran čini kao najmanja nuklearna opasnost po svjetski mir, kao i po Izrael, no očito imperijalistički dobronamjernici znaju najbolje. Tu se ne smijemo petljati, ma o tome niti govoriti, a kamoli pisati pjesme.

S druge strane, izraelski moćnici su u svojim bahatim reakcijama na jednu ‘pjesmu koja to možda i nije’ namjerno zaboravili pogledati vlastito ponašanje, ratnu retoriku, rasističku retoriku, genocidne postupke prema Palestincima, vapaj dobrog dijela vlastitih im državljana za mirom. Zanimljivo je koliko im je stalo do riječi jednog bivšeg člana SS-a, ”vječitog antisemita”, osim ako nije do toga da je taj isti rekao činjenice za koje oni ne žele da se izgovaraju, da se možda čak i zaborave vremenom? Još nešto govori u prilog takvoj pretpostavci: pomalo je čudno da je te činjenice napisao upravo bivši pripadnik SS-a, odavno okaljan tom sramotnom činjenicom iz životne ostavštine, no i dalje prijatelj mnogih Židova. Uostalom, prvi koji su stali u obranu Grassa bili su upravo neki izraelski pisci, dok je potez izraelske vlade, kojim se zabranjuje ulazak Grassu u Izrael, izraelski list “Haaretz” proglasio histeričnim. ”Pjesma nije antisemitska, već je antisemitski inzistirati na tome da se u Njemačkoj ne smije kritizirati Izrael”, rekao je izraelski pisac Uri Avnery.

Guleći tko zna već koji krumpir,  postaje mi jasno u kolikoj mjeri današnja njemačka vlada, uostalom svi njemački političari, ne uspijevaju pomiriti prošlost sa sadašnjošću, odlazeći u takve krajnosti da valjda misle kako će naoružavanjem Izraela obrisati grijehe koje su počinili njihovi stari nad židovskim narodom. Taj neopisivo strašan zločin protiv čovječnosti nikad ne smije niti će biti zaboravljen, a nerazumni postupci kojima pribjegavaju da bi, pa zapravo što učinili…? Ispada da im pribjegavaju da bi izbrisali neizbrisivo sjećanje na zločine koje je počinila većina njihovog naroda toga vremena. Ti postupci, koji nisu od jučer, dovode ih u poziciju onih koji proširuju mogućnost nekih novih ratova i stradavanja, na što ih je Grass precizno upozorio. Njemačka politika se dovodi u apsurdnu situaciju, no nimalo bezopasnu. Ako je onaj režim, jedan od najluđih i najopasnijih u ljudskoj povijesti, dakle nacistički, svjesno krenuo u uništavanja, istrebljenja drugih naroda, pokoravanja, etnička čišćenja, čak i obračune s vlastitim narodom kada im je suludi plan krenuo popadati, i što sve još nisu činili, današnja njemačka vlada morala bi tim više biti svjesna da nema izgovora za takozvano preventivno ratovanje, za napade na druge narode bez razloga i povoda, ne više, ne ikad, za potencijalno uništenje bilo koga. Zar im to moraju poručiti izraelski pisci i intelektualci, uz sve više ostalih svjetski poznatih intelektualaca, pa sve do običnih njemačkih ili izraelskih građana? Njemačka politika danas nalazi se u očitom stanju paradoksa. Jednako kao što se većina zapadnih ‘mainstream’ medija nalazi u stanju potpune pristranosti i jednostranosti u svojoj prljavoj propagandi, grcaju u lažima, šute o činjenicama, fabriciraju ih ako se išta od istih da iskoristiti za daljnje širenje neistina. A ‘mainstream’ opoziciju nemaju. Opasna situacija.

Odavno sam pomiren kako ću  guliti krumpir do kraja života, baš kao jučer, baš kao što gulim danas. Jer očitost svih prešućivanja i laži kojima svjedočim i koje možda uistinu uvedu svijet u još jedan ogromni nemir, rat, odnesu milijune nevinih žrtava, ali protiv kojih ne mogu ništa učiniti, potvrđuje mi da riječi koje je napisao Grass uopće nije potrebno braniti ili opravdavati. Pa svi ti novinari/analitičari/komentatori-plaćenici mogu izvrtati istinu koliko ih volja – sve što se reklo, to se ionako već znalo. Ipak, bilo je dobro makar na trenutak ”čuti” sve ono što je činjenična istina koja se većinom prešućuje. A pogotovo u trenucima dok gulim krumpir je to bilo osvježavajuće ”čuti”. Tko zapravo ima potrebu braniti ono što piše u ”pjesmi koja to možda i nije”? Oni koji se boje imperijalističke propagandne mašinerije, ili računaju na korist od iste, ili su odavno navikli da neke stvari bolje da se ne govore, bile istinite ili ne. A tko to ima  potrebu tako grozničavo osporavati? Jedino oni koji su se našli neugodno dotaknuti, da ne kažem pogođeni, ili osjetili  napadnutima svim  jednostavnim, prečesto prešućivanim činjeničnim istinama, svi oni koji ih ne žele u javnosti.

Dok gulim krumpir uopće me nije briga za Grassa kao privatnu osobu, nije me briga za njegovo privatno, sadašnje ili prošlo djelovanje. Nije me briga za autorov privatni život, ma kakav god taj život bio (ovdje smo utvrdili da je bio ni više ni manje nego član  zločinačkih SS postrojbi, htio je u podmornice, tko zna uz što sve još nije bio vezan, a što se mnogima ne bi svidjelo), ne dok u svojim djelima, pa tako i u ovoj zadnjoj ”pjesmi koja to možda i nije” ne propagira i ne zagovara zločine, zločinačke režime i organizacije, a cijelo njegovo djelo, barem javno znano, zagovara upravo borbu protiv takvih zala, u potpunoj je suprotnosti sa ikakvim zlodjelima, suprostavlja im se i prokazuje ih kao kugu ljudskog društva, kao potencijalnu opasnost po mir, često kao zlo koje se nije smjelo dogoditi. Toliko o licemjernim optužbama na račun pisca ”pjesme koja to možda i nije”, no optužbama od onih koji uvijek brane laž na isti način – zanemarujući ono što je izrečeno ili napisano, i prozivajući autorove privatne grijehe, pa makar isti bili i odavno iskupljeni, kažnjeni, ili jednostavno niti nisu bili toliko veliki kakvim ih licemjeri želi prikazati. Jednaka propaganda koja se primjenjuje protiv suverenih država koje se želi razoriti i osvojiti i opljačkati. Tako to rade moderni gospodari rata.

Dok mi gulimo krumpire, te spasitelje Europe 16. stoljeća od gladi, tu namirnicu prozvanu hranom siromaha, samo iz razloga što se pokazala jako izdržljivom i jeftinom za uzgoj, mediji u službi gospodara rata, agresije i osvajanja, slamanja drugih država zbog svoje vlastite koristi (čak ne niti koristi vlastitih im naroda) prodaju nam priče kako jedan narod ili država ima pravo na sigurnost i blagostanje do kojeg se dolazi takozvanim ”preventivnim ratnim udarima” po drugim državama, dok, posve jasno, druge države, sve one koje su cilj njihovog imperijalističkog iskorištavanja, nemaju nikakva prava.

I onda netko, bilo tko, napiše ”pjesmu koja to možda i nije” i izrekne u njoj ono što se trebalo izreći i puno prije. Izrekne ono što se trebalo i što bi se trebalo izgovarati puno više i puno češće. I kada se na kraju pjesme inzistira na ničemu doli miru, na odustajanju od svakog nasilja, kada se traži pomoć za sve nas, upravo tada ”pjesma koja to možda i nije” u očima i ušima svih onih koji preziru istinu, koji ne žele da istina pokvari njihove ratne, osvajačke, psihopatske planove, tada ona postaje tek jedna obična pjesma. Koja je kriva za sve. Jedan spjev. Kojemu nedostaju elementi lirskog, kako su neki tumači primijetili.

Krumpir je oguljen. Toga dana u travnju. Danas ga još uvijek gulim.