Piše: Emir Sokolović

„Najdraži prijatelji;
teško se nositi sa umjetnosti jer joj dajete najljepše što vam nesagledivo vraća kroz zadovoljstvo u djelima koje stvarate. To sam nekada i negdje pročitao, a da se sjećam gdje ne bih smio da tvrdim. Ali da je tako evo i polaganje mog života na žrtveniku dovoljno, valjda, kazuje. Čin na koji sam primoran je apsurd i u suprotnosti sa mojim djelom. Niko me nije, od ljudi, na to prisilio. Djelo mi nije oprostilo i ovo je završni čin tako da ostajte mi zdravo; život se moj nastavlja kroz moje djelo koje je bitnije od mene.
Srdaćno do narednog susreta vaš Mogul C.“

Doktor Marek, specijalista prihijatar, je u prirustvu mjenog žandara prevrtao posljednji ispisani list preminulog i uvaženog sugrađanina i književnika, gospodina Mogula. Namjestio je monokl i još jedared iščitao sporno pismo pritom glasno izgovarajući određene dijelove.

„Nema sumnje, gospodine Ždraliću, da je ovo uistinu oproštajno pismo našeg dragog sugrađanina i ništa ni u tekstu ni u rukopisu ne ukazuje na to da je počivši učinio dragovoljno i pri svijesti samoubistvo. Nema nikakve dvojbe…“

„Uvaženi doktore nisam ni sam imao nikakvih dilema. Ali držim se profesije. Tu mi je najbitnije Vaše mišljenje kako bih mogao u miru da zaključim slučaj. U protivnom… I sami znate koliko je pokojnik bio uvažen tako da nikakvu površnost si nisam smio dozvoliti. Na ovaj način sam presreo neželjene probleme. I, uistinu, ko bi li se nadao ovakvom očajnom činu poštovani doktore; ko bi li se nadao… Imati toliko, a neimati pameti. Phi…“
Doktor je ustao i prišao zagledan kroz visoki prozor koji je sezao do pod strop rojeći razne misli u glavi gotovo ovlaš čuvši posljednju žandarsku konstataciju. U besprijekorno bijeloj košulji sa visokom kragnom i mašnom oko vrata; redengotu koji je kao da je iskovan odražava kako figuru tako i gotovo asketski karakter tražio je odgovore izvan prostorije imajući konstantno odveć uredno samoubistvoi tijelo kako se, u apsolutnom miru, nalazi u zraku pridržavano jednom niti privezanom za stub od ograde na spratu. Pri tom ne treba pominjati da je bilo besprijekorno uredan što je i priličilo prvaku u mjestu.

II

U datom momentu, gospodin Mogul, se sporadično družio sa doktorom Marekom. Kakoje baštinio znatne posjede, iako i sam vrijedan i trudom i brižnim odnosom spram njih, ih umnožio zavrjeđivao je znatan ugled u mjestu. U određenom času je počeo da se povlaći iz društva, a neka tiha sjeta ga je lagano počela nastanjivati. Prilikom jednog večernjeg izlaska u mjesnu krčmu za stol mu se pridružio kolalni boem i piskaralo koga su od milja, ili iz cinizma, zvali Profesor. Teško da bi se neko mogao naći od mještana ko bi mogao znati njegovo kršteno ime i to od kuda je i kada došao u mjesto. Naprosto se tu nastanio noseći i transparentno mašući svakom mogućom prigodom časopisom koji je publikovao pjesmu s njegovim potpisom. Smjestio se u sobici kod brijača i tu je nesmetano živio do onih dana kada se obeznanjivao od alkohola. Tako je bilo i ove večeri kada se pridružio gospodinu Mogulu za stolom u krčmi.

„Ako ćete mi dozvoliti uvaženi gospodine Mogul da zamijetim nesagledivu sjetu kojoj ste se revnosno predali. Ne činite si to; kasnije ju je odveć teško umoliti da Vas napusti.“ – Kako pomenuti nije proslovio niti riječi već samo pogledao Profesora ovaj je nastavio: „Neka Vas ne brine. Za tren ćemo to dovesti u red. Prvo mi dozvolite da Vas častim uvaženi i neka Vas ne brine što sam pripit. Uistinu nema razloga da Vas brine. Moje skromno mišljenje da predanost kojom se predajete melanholiji je neiskorištena i bezrazložno će Vas strti. Ima toliko načina da to pobijedite. Tim više ako se uzme u obzir Vaša pozicija i imetak. Možete si priuštiti da se tako nesputano bavite kreacijom, a ne da tako gasnete i, eventualno, sutra budete samo lik u djelu nekog od onih koji su lošiji nego što ste Vi sada. Da Vam ponudim bilo kakvu pomoć ne bi vrijedilo jer Vaša učenost je nošena slobodom i time znatno nadmašuje mnoge. Pa, možda, i moju. Stoga ću Vas svjetovati samo da uzmete papir i pero pred sebe; ostalo će se samo kazati. Vjerujte.“ – Ne dozvolivši da mu se odgovori naglo je ustao i, još jednom se osvrnuvši k gospodinu Mogulu, izusti: „Vjerujte!“

Potom se ugledni gospodin Mogul predao svakodnevnu pisanju. S početka kratkih životnih crtica koje su, vremenom, prerasle u pripovijesti i po tom stihova gdje bi pokoju pjesmu znao pročitati među intimusima na izričito insistiranje. Sjete je vremenom nestajalo i nanovo je bivao vedra duha. Profesor mu je pomogao da u jednom časopisu u Velikom gradu predstavi jednu priču pod pseudonimom koja je naišla na analizu vrsnog književnog kritičara i za to bio obilno nagrađen. Od tog momenta se ne sjećaju da su Profesora više sretali. Mještani su bivali zasjenjeni uspjehom i to je davalo dodatnu žar za stvaranjem novih djela mada u momentima jedini smisao koji je sam u njima nalazio je bila pobjeda nad letargičnim stanjem što je vodilo i ka stručnoj medicinskoj pomoći.

Još za vrijeme nelagode, a prilikom posjete dokrota Mareka, domaćin mu se povjerio po pitanju nespavanja i nerazložne dotučenosti na što mu je ljekar savjetovao da se obavezno pred spavanje pere ledenom vodom i popije čašu mlijeka. Ako to u doglednom periodu ne urodi plodom da će se usredsrediti na problem. U svakom slučaju se nada da je nešto usputno i nevrijedno pažnje. Pomenuti momenti su se izdogađali upravo oko pomenutog događaja u krčmi i to što se doktoru gospodin Mogul nije obraćao po tom pitanju, i vidno raspoloženje, naprosto je potisnulo informaciju.

Bio je odveć iscrpljen. Svjetlost fenjera koja se igrala sjenama jeste da je davala posebnu draž i mističnost pri pisanju posebice posljednjih redova romana zakoji se odvažio pošto je druge pisane iskaze uspješno ovladao. U komotnoj i raskopčanoj bijeloj košulji, obliven znojem koji se slijevao čelom nalazio se u izrazitoj dilemi što učiniti naposlijetku sa glavnim likom koji je udovoljio svakom hiru ispod njegova pera. Ne može se požaliti da ga pero nije slušalo. Ali sada… naposlijetku… Došao je do onog dijela kada je morao skončati. Nije imao snage jer je duboko u sebi osjećao kako poslanje time ne bi bilo završeno.

U nemoći je rukom počistio stol od ispisanih papira, zavalio se u naslonjači, zatvorio oči, duboko udahnuo… Još nekoliko puta dok se puls nije smirio i dok nije počeo ravnomjerno da diše. Koliko god mu nije bivala navika rukavom je obrisao rosno čelo, nanovo otvorio oči i izvadivši iz latice od stola novi list papira počeo pisat: „Najdraži prijatelji; teško se nositi sa umjetnosti jer joj dajete najljepše što vam nesagledivo vraća kroz zadovoljstvo u djelima koje stvarate. To sam nekada i negdje pročitao, a da se sjećam gdje ne bih smio…“

III

„Samo da je, uvaženi gospodine, došao meni i donio pisanije. Samo da je došao… Tako surovo da okonča kada je trebao da živi.“ – nastavio je doktor Marek za sebe u oknu.
„Žao mi je gospodine doktore; ne razumijem. Želio sam samo da se uvjerim kako je posljednje pismo bilo uistinu pisano valjano i kako nemože biti govora o tome da je u pitanju kriminalno djelo. Sada bih Vas zamolio da mi to u skorašnje vrijeme i napišete kako bih mogao imati podlogu zaizvještaj. Naljepše hvala i izvinite na uznemiravanju. Znam da ste bili prijatelji, ali vješanje…“

„Vješanje… da… i to je samo djelo, dragi gospodine; samo djelo. Ugodan Vam dan želim.“