Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Frida Khalo

Teta Slavica živjela je u Brežicama, u kućici obrubljenoj cvjetnjakom, i malenim voćnjakom. Svi su je voljeli, i kod nje se okupljali jer je uvijek bila nasmijana, za svakog imala lijepu riječ, staklenku domaće marmelade, kolač ili buket cvijeća iz vrta. Lako je bilo s njom razgovarati jer je mentalno bila puno mlađa od svojih stvarnih godina, a u svemu i svakom vidjela je onu dobru stranu.

Teta Barbara, bila je sasvim druge prirode. Nikad joj nitko nije dolazio, a ona i suprug živjeli su izolirano, sami sebi dovoljni. Ponekad bi ih posjetila u staračkom domu, a ona se prisjećala tko joj se od rodbine kad zamjerio, kako je prije trideset godina na proslavi dječjeg rođendana samo jedna od nas djevojčica opazila da je „teta bolesna“ a mi ostale ni jedna nismo. Sve vrijeme tako. Kao da joj se u cijelom životu ništa dobrog ni lijepog nije dogodilo, samo je o ružnom govorila.

I sad… napola puna čaša bila je priroda tete Slavice, kao što je napola prazna čaša bila priroda tete Barbare. Jesu li one mogle u tome išta promijeniti?

Današnje generacije jako se razlikuju od nekadašnjih, i mora se reći da smo ipak u maloj prednosti, jer čitamo, preispitujemo se, pokušavamo ublažiti ono što kod sebe ne volimo ili nam smeta. Ipak, nisam sigurna može li se ljudska priroda u svom osnovnom karakteru promijeniti. Nikad, naime nisam čula a ni vidjela da se dugotrajnim vježbanjem okorjeli pesimista uspio premetnuti u optimista.

Ima dosta i stručne i nestručne literature na tu temu, osobito u delikatnim ljubavnim temama. Ali zapravo, nema u tim knjigama ništa što čovjeku njegov vlastiti zdrav razum ne bi rekao, svi savjeti su jednostavni i logični, ali kad se pokušaju primijeniti, odjednom je sve drugačije.

Zato jer „pogreške“ čovjek onako ne čini razumom nego nemirnim srcem. A to je nesigurno područje, emocije su vir koji odvuče u priče koje često oduzimaju snagu, san i godine.

Da nije tako, bi li jedna darovita i senzibilna Frida Khalo tako neizmjerno patila opsesivno vezana za svog Diega Riveru, a Dora Maar mazohistički opsjednuta egocentričnim Picassom trajno uništila svaku priliku za normalan život i samovala izolirana narednih pedesetak godina nakon njihova rastanka?

Čitajući biografije tih sjajnih umjetnica čovjek se zaprepasti količinom patnje na koju su pristale: poniženjem, odbacivanjem, samokažnjavanjem. No, je li za njih takve kakve su bile, postojao izbor? Jesu li mogle drugačije?
Ili su naprosto autentično i iskreno živjele svoju prirodu i svoje potrebe, bez obzira na posljedice, jedino kako su znale i mogle?

Ne znam, kao što ne znam ni može li čovjek pobjeći od sebe. Kako bilo, valja nastaviti putem koji je zadan, tempom koji je jedini moguć, s nejasnom nadom da i slijepe ulice nečemu služe, i da će odgovore dati dolazak na cilj. I iskren pogled u ogledalo. Kao alternativa mogućeg odgovora.