Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Olga Grigorieva-Klimova

Što to ima u okusu toplog kruha, nekoliko maslina i pečenih krumpira?

Čudni i nostalgični mirisi dolepršaju mi ponekad u sjećanje u trenucima sasvim neprikladnim. Kad sjedim pored stola prepunog delicija na nekoj večeri, a ne osjećam pravu želju ni za kojim od tih bogatih jela. Kad odem u jedan od onih restorana u kojima je hrana više modernistički vizualni doživljaj. Ili Kad zalutam na neki televizijski program pa vidim pripremu jela neobičnih kombinacije sastojaka i egzotičnih okusa.

Gledam to, obuzeta osjećajem kog mi je teško odrediti. Zapravo i nije, ali mi je malo neugodno izreći da se radi o stidu i nelagodi. Što smo to napravili od hrane? Predstavu i eksperiment u kom je sve moguće, a dosada i zasićenje stvaraju recepte u kojima se jede baš sve što leti, hoda i pliva.

Što neobičnije, to bolje. Što čudnije kombinacije, to slavniji kuhar. Naravno, maštovito pripremanje hrane može oslikati stanje duha koji istražuje i pomiče granice, ali meni se nekako čini da se u svemu tome izgubilo najvažnije – poštovanje prema onom što jedemo. I okus.

Ne mogu točno odrediti nije li možda vremenska distanca prizma kroz koju okusi s kojima sam odrastala dobivaju notu koju u stvarnosti nemaju? Jesu li im možda siromaštvo i želja dali pečat po kojem ih pamtim?

Ali kako godine prolaze one babine manistre s pomama u okrhanoj, staroj teči sve jače i jače mirišu! Mamin kruh, malo krumpira pečenih sa slaninom. Najobičnije jaje na oko i blitva na maslinovom ulju. Frigane srdele.

Dala bih blago da mogu još jednom osjetiti okuse koje uzaludno godinama tražim, ali ih više nigdje nema. Prezasićenost svime ugušila je želju, a dostupnost svega oduzela je slast zalogaju i izjednačila svetak i radni dan.

I sve je tu, sve je moguće, a ipak… dijete u meni i dalje sanja onu malu kuhinju sa starim kredencom i špaherom sa koga miriše večera, a mati i baba sa ono malo što imaju stvaraju sve, pa to radosno i užurbano iznose na stol.

Puno je to više od nostalgične izblijedjele slike.

To je blagoslov ljubavi objavljen u dobrim rukama koje prostiru stol, i dijele kruh. To je sjećanje – ključ za svu jednostavnu sreću ovoga svijeta. Koju više ni jedna hrana ne može prizvati, nakon što su one vječno zaposlene ruke otišle da se odmore zauvijek.

Dijete u meni to dobro zna… i zato gladuje.