Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.

(Ivan Goran Kovačić 1913-1943)

Piše: Marijan Grakalić

Zeleni se razlistano proljeće kroz blage jutarnje magle maja koje se dižu sa brijega i svih pritisnulih tjeskoba iznad obrisa Lukovdola i pitomih gora i dolina zavičaja pjesnika Ivana Gorana Kovačića, dok je sad rosa kao pjesma što se koleba neizvjesna kao i svaki stih dok ne ode prema nebu. Tu je rodna kuća, sada spomen dom tog pjesnika i hrvatskog antifašizma, mjesto koje se pohodi ne tek zbog pijeteta nego onda kada se osjeti potreba da se pod obzorjem u sebi sakupi sve ono vrijedno što želi preživjeti u svojim pričama i u tišini starih stabala šaputati onom unutarnjem sluhu kojeg ne može zaplašiti nikakva oluja ili čak i gora nesreća. Moguće je da u nas i nema mjesta gdje je imaginacija tako snažna i samosvojna tijeka da mi se ponekad čini kako nikad nisam ni sišao s Goranova brijega.

Ponekad odem u Lukvdol sasvim sam. Sjednem ispred kuće ili u sjenu zvonika, pod krošnju lipe ne tek zato da bi se osvjedočio u naivnu koprenu života i njegove prošlosti, nego zato da bi se ona u nekom trenu rastvorila i kako bi u tim dobro poznatim stvarima ugledao treptaj onog zamišljena srebra što inače nevidljivo teče putima i stazama u životima pjesnika povezujući javu i snove u događaje čija je slučajnost i nestalnost u biti svake pjesme. Danas sam se došao ovdje susresti s prijateljima iz Društva hrvatskih književnika ogranka u Rijeci, koji su odlučili svečano obilježiti stotu godišnjicu Goranova rođenja i posjetiti njegov dom, jaucima i bremenu neprijazne anateme koja se u posljednje vrijeme nadvila nad lik i djelo ovog velikog pjesnika.

Tu je Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika, pa iz Rijeke Silvija Benković Peratova, Mladen Urema, Božo Mimica, Ljubica Kolarić Dumić, Đoni Božić i drugi. Pomalo ličimo na osobe koje su na drugoj planeti, onoj koja se zove imenom Ivana Gorana Kovačića zasigurno jednog od naših najznačajnijih pjesnika. Magija njegova stiha samosvojno je kraljevstvo. Nema tu opasnosti od toga da te stihove mogu nadomjestiti neke prigodne popovske razglednice ili parole što lažnom pobožnošću nastoje opravdati tolike nepravde i zla. Jedna od velikih istina značajne poezije jest u tome da ona postoji kao lukobran od svake laži. I koliko god da bila beskrajno tužna tragedija nepoznata groba i onih vijugavih strepnji što dolaze s dna života poema ”Jama” ili pak Goranova lirika zauvijek će razgoniti mrak na svijetlim stazama literature. Istinske i po prirodi nepokorene, i zato neprijatne svakom fašizmu.