Piše: Kruno Čudina

Dan nakon prvog aprila prošle godine, dakle 2012., gulio sam jedan krumpir u kuhinji, taj jedan za taj dan, jedan jedini koji sam odlučio oguliti, skuhati i pojesti neposoljen, što je bio svojevrsni presedan za mene, jesti krumpir neposoljen. No u tekstu, koji sam napisao nakon što sam hrabro pojeo krumpir bez zrna soli, sve mi se u savršenom smislu svelo na jedan jedini krumpir, koji već skoro sto godina (ajde, neka bude makar tamo od 1948.), kroz izraelsku politiku spram palestinskog naroda kojemu su uzeli sve, postaje sve truliji i opasniji po zdravlje. To je jedan te isti neukusni, neslani krumpir, dapače, to je krumpir laži, genocidnosti, mučenja, izrabljivanja Palestinaca, jednako kao i država u susjedstvu takonazvanog Izraela, krumpir koji je ovih dana bačen u obliku razornih zračnih napada na suverenu državu Siriju (možda je i netko u Hrvatskoj izvijestio o tome ”incidentu”, minimalnim slovima, iako sumnjam, eventualno u afirmativnom tonu), krumpir koji je toliko otrovan, poput osiromašenog uranija koji je bio prisutan u izraelskim raketama koje su, opet i iznova, bez povoda, pobile stotine ljudi, toliko je radioaktivan taj krumpir cionističke agresije da sam ga pojeo. Da, pojeo sam ga i onda napisao ovaj tekst ispod, na onom papiru koji uvijek držim uz novinske papire nad kojima jedino gulim svoje krumpire.

Glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova prije nekoliko dana izjavio je da je Izrael prekinuo sve kontakte s Vijećem UN-a za ljudska prava, jednostavnim riječima: ”Mi s njima više ne radimo”. Ta je odluka donesena nakon što je to tijelo pokrenulo međunarodnu istragu židovskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, što je bilo prvi put da se uopće osnovalo jedno takvo povjerenstvo, koje je i prihvatilo rezoluciju predloženu od strane Palestinaca, u kojoj se traži slanje ‘neovisnog međunarodnog istražnog povjerenstva koje će ispitati posljedice gradnje židovskih naselja na građanska, politička, gospodarska, društvena i kulturna prava palestinskog naroda’. Podsjetimo da oko tristo tisuća židovskih doseljenika živi na Zapadnoj obali i oko dvjesto tisuća u židovskim četvrtima u istočnom Jeruzalemu, koji je okupiran još 1967. i pripojen Izraelu. Dapače, dobro je znano na koji su način doseljenici došli do svojih domova i naselja, a to je konstantnim okupiranjem palestinskih teritorija, rušenjem (uz vojnu silu i nadmoć; bageri dođu tek na kraju) palestinskih domova i gradnjom novih, finih zgrada i cijelih naselja, dakle jednostavnim osvajanjem i protjerivanjem, agresijom nad drugim narodom.

Međunarodna zajednica smatra ta naselja nezakonitima, no što to uopće znači ikome, pogotovo Palestincima, Izraelci rade po svome, i tako rade od samoproglašenja svoje države 1948. godine. Istoj toj međunarodnoj zajednici odavno je i dobro poznat izraelski način sređivanja stvari u vlastitu korist. Uostalom, same brojke o širenju izraelskog teritorija na uštrb palestinskog govore sve o kakvoj se to politici radi. Ne moramo se podsjećati svih izraelskih sukoba s Palestincima, napada na Libanon, ratova s okolnim arapskim zemljama, općenito cijele te kratke povijesti ratovanja, nemira, okupacije tuđih dvorišta. To svi znaju, ali nitko ništa ne može. Ili neće. Postalo je već i manje bitno, ostaje samo činjenica da je država zvana Izrael nedodirljiva ma što god učini. Oni grade zidove duge stotinama kilometara, oni drže koncentracijski logor zvan Gaza, oni imaju nuklearno oružje, oni će napasti koga god žele, pa makar im i najveći prijatelji i saveznici Amerikanci rekli drugačije. I teško se oteti dojmu da sve izraelske vlade funkcioniraju po principu oponašanja upravo onih koji su nad židovskim narodom počinili jedan od najvećih zločina takve vrste u povijesti čovječanstva. No unatoč svim potezima prijašnjih vlada, trenutni izraelski režim čini se najopasnijim ikad. Jer ne radi se više jedino o obrani Izraela kao države, ne radi se o ‘sređivanju’ Palestinaca da ne rade nikakve probleme, trenutni režim iskazuje opasne namjere da širi svoja vojna djelovanja dalje nego ikad prije, a sve pod izlikom preventivne samoobrane od tamo nekih ”ludih” Iranaca, koji niti nemaju nuklearno oružje, no sravnit će Izrael sa zemljom svaki tren.

Prije koji tjedan čak je oko tisuću Izraelaca u Jeruzalemu prosvjedovalo protiv izraelskog napada na Iran, protiv ratovanja općenito. Međutim, izraelski premijer Netanyahu ne brine o tome previše. Ne brine, čini se, niti o navodnih 52 posto Izraelaca koji se protive jednostranom napadu na Iran. Pa da, nije da oni nisu za napad, misli valjda premijer, nisu za jednostrani, samo to, Amerikanci bi to lakše sredili. Prateći intenzivno grupiranje američke vojske u Perzijskom zaljevu, slušajući javne izjave izraelskih vojnih zapovjednika o tehničkim pripremama za napad, točnije agresiju na drugu državu, s čudom promatrajući spotove/reklame/simulacije kako će to izgledati kada Iran već sutra, prekosutra napadne Izrael, nije teško zaključiti da su izraelski moćnici već odavno donijeli odluku – idemo ratovati. Unatoč svima, ne mareći za nikoga. Doduše, sada se ipak jasno pokazuje da SAD itekako planira sudjelovati u spomenutoj agresiji. Pošto je i više nego jasno da Iran neće napasti Izrael (tu se radi o ničemu nego o prljavoj propagandi; Iran nikad nije napao niti jednu drugu zemlju,  a najmanje bi to učinio, kao uostalom itko iole normalan, nuklearnim oružjem koje ne posjeduje, ugrožavajući time svoj vlastiti opstanak, znajući da ih izraelsko-američka koalicija može uništiti) pošto Izrael nastavlja činiti na svojem i preostalom palestinskom teritoriju što god želi (znači i tu im je sve na mjestu, sve pod kontrolom), jer nitko im, tako zaštićenima od strane moćnog i sveprisutnog SAD-a ne može ništa, postavlja se pitanje što to taj ratnik Netanyahu i drugi izraelski moćnici žele? Dobro, rat. Napasti Iran. Tako kažu. Za to se pripremaju. No što je sa židovskim narodom? Zar taj jastreb Netanyahu ne misli na vlastiti narod? Uz svu pomoć Amerikanaca u najavljivanoj agresiji na suverenu državu Iran, posve je jasno da će Iran, ako do napada na njih uistinu i dođe, odgovoriti svim raspoloživim sredstvima, sa punim pravom da se brani. Zar Netanyahu misli da će sve to u tišini promatrati Kina i Rusija? Zar mu ne pada na pamet da se rat može proširiti na cijelu regiju, možda i šire, ako se uistinu umiješaju Kina i Rusija, čak i ako se spomenuti ne umiješaju izravno, što je čak i realnija opcija. Zato je ovaj izraelski režim opasniji od svih prijašnjih. Jer se čini banalnim, nema pravi razlog za pokretanje rata, no svejedno se sprema krenuti u isti. Židovski narod je prošao kroz pakao. Izraelska država je mnoge, poglavito Palestince, poslala u pakao. I sada najnoviji režim, a sve govori tome u prilog, želi i sebe i svoj narod, i susjedne narode, poslati na to isto slikovito mjesto. Jednostavno rečeno – u smrt.

Unatoč svim traumama i paranojama zaostalim u sjećanjima Židova na patnje iz II. svjetskog rata, previše je previše. Vraćamo se na onaj dojam kojemu se sve više i sve teže oteti. Svojevrsno oponašanje onih koji su im učinili zlo. Tako se ponaša ovaj režim. Tako se ponašao i onaj režim zlikovaca – na samom kraju već psihotično. Ne mareći niti za volju i sudbinu vlastitog naroda, tjerajući ga u rat, optužujući ga ako je slučajno protiv rata, prodajući mu propagandu. Sve u svemu, situacija ne djeluje nimalo dobro. Nemam objašnjenje na militarističku, agresorsku i represivnu politiku izraelske vlade premijera Netanyahua, osim jednoga – da je upravo takva, a zna se što se time želi postići. Ništa doli supremacija nad drugim narodima, uništenje ili pokoravanje drugih. Iz svega priloženog potpuno je jasno da bi Izrael trebalo staviti pod povećalo, pod istrage o kršenjima ljudskih prava, poslati one momke iz IAEA u Izrael, no znamo da se to neće dogoditi, ne dok je Amerike tu.

Zahvaljujući nizu sličnih, bivših vladara Izraela, židovski je narod doveden u poziciju oponašatelja svojih krvnika. Netanyahu je zadnji u tom nizu i definitivno najekstremniji sljedbenik i provoditelj takvog ponašanja i takve politike. Zato što mu nedostaju ikakvi razlozi za ratovanje (makar opravdanja u svrhu pokretanja okupacije tuđeg terotiorija, ratnih nedjela itd.), osim ako je stvarno uvjeren da je agresija na druge narode (možda potaknut činjenicom da se ista uspješno vrši nad Palestincima) nešto normalno i njemu dopušteno. Čini se kako je žrtva uistinu postala krvnik. Odavno je.