Jedna priča o Zagrebu – Nitko kao on

62827_439183622947_782142947_5027817_5410543_n

Piše: Edit Glavurtić

U javnosti sam uvijek na njegovoj strani, ali nije tajna da se nasamo, s njim često posvađam. Uglavnom u šetnji, kad vidim grafitima nagrđena pročelja zgrada, ili zapuštena dvorišta nekad lijepih, a sad oronulih kuća na gornjem gradu.

Mrmljam sebi u bradu, ljutito mu prebacujem zapuštenost, bahato razbacivanje i prepuštanje kojekakvima da mu nagrde lice, sve vrijeme govoreći kako je to za njegovo dobro.

A opet, brzo me sve to prođe, jer na njega se nikad ne mogu dugo ljutiti.

U velikim ljubavima ljutnja je kratkog daha, a naša ljubav jest velika, mada on ne čini ništa da bi bio dopadljiv.
Jednostavno – takav je kakav je, šarmantan, ali pomalo indiferentan.

I ima ono nešto čemu ne mogu odoljeti, što mi je povremeno dolazilo u snove kad sam bila daleko, i zbog čega sam mu se, napokon i vratila.

424553_10150736858008828_724738827_11042532_1355006027_n

Lakše bih to mogla naslikati nego izreći, jer doista, kako opisati boju magle na savskom nasipu početkom listopada, miris pečenih kestena, kukuruza i gužvu u Studentskom centru na Savskoj… tepih zrele zagrebačke jeseni kojom koračam meko, kao po opalom lišću Dubravkina puta, sjećajući se prve ljubavi.

Dugo sam na svojoj paleti tražila onu osobitu nijansu ranog jutra na Trešnjevci, nisam mogla odrediti lazuru koja bi dočarala zvižduk vlaka, miris kave iz obližnje pržionice i laku bezbrižnost mojih studentskih dana.

Pa polusjene radničkih dvorišta Dubrave i Trnja sa svojim štrikovima za veš i starinskim pumpama koje škripe, ali iz njih još uvijek teče voda, hladna i slatka.

Gdje svakog proljeća u minijaturnim vrtovima cvatu jorgovani i tulipani, a u jesen mirišu pekmezi i čušpajzi, a iza jedne od onih zelenih metalnih kapija još uvijek spava moje djetinjstvo i čini se da je dovoljno samo onuda prošetati, i sve će mi doći u susret.

Volim prigradske kumice sa sirom, vrhnjem i kukuruznim kruhom na Dolcu i Britancu, ali jednako su mi drage i fine porculanske milostive iz Mesničke i Radićeve; s njihovim kazališnim pretplatama, ajngemahtesima, apfelštrudlima, kuglofima i bakinim porculanom koji pamti Kajzera i vrijeme kad se pozdravljalo sa „kis di hand milostiva“.

mb167

Užitak je subotom prošetati špicom i uroniti u životopisnu paletu suvremenih likova: zgodnih studentica i dokonih domaćica, modernih gospona Fulira, važnih faca i zvijezda u usponu, sitnih hohštaplera i krupnih, uglednih lopina.

I na kraju…volim ga zbog mirisa prašine i asfalta u kolovozu kad se svi razbježe a on ostane prazan, pust i moj, pa popodneva provodim na Jarunu uz knjige i breskve. Volim ga zbog fontane na Zrinjevcu i jedne klupe na Štrosu, zbog Kulušića i nekadašnjeg kina Balkan, zbog kavane Corso, i tišine mirogojskih arkada u jesen.

Volim ga zbog toga jer mi se gdje god krenem svi obraćaju sa „suseda“ , a moji koraci nigdje ne odzvanjaju kao ovdje.
Jer jedino u njemu imam onaj duboki osjećaj da sam doma.

Sve ja to mislim i osjećam, ali mu ne govorim!

Prave su zagrepčanke suzdržane, a ja imam pomalo i taj luckasti mediteranski temperament, pa uvijek prijeti opasnost da ljubav pokvarim brbljanjem. Zato se suzdržavam, da budem prava zagrebačka puca. Do prve šetnje.

Zrinjevac Spica 1942.