Piše: Marijan Grakalić

Između čovjeka koji zna da je pobijedio i onoga kojemu je takva misao strana postoji nepregledna provalija. Jedan se okreće životu dok se drugi predaje prostoru poraza i smrti. Na kraju, umrijet će obojica pod istim nebom čije će stupove potom nakon nekoliko decenija opet napasti neugodni i proždrljivi glodavci zaostali u mračnim katakombama podzemlja. Za njih ne postoji drugi način jer zbog svoje hekatične naravi sve nastoje privesti pod okrilje tame, i živo i mrtvo. Također i sva sjećanja.

Moguće da je danas zato i naša svijest izložena takvom obliku paralize kojeg širi takva neugodna gamad. Pri tome se pomalo već zaboravljaju i osnovne stvari, kao primjerice školsko gradivo da čovjek potiče od primata, dakle majmuna, i da osim umne posjeduje i osjetilne načine spoznaje. Sve to kao da je sada djelomice okamenjeno, isto kao što je i radost pod suncem na nebu opredmetnuta u oblik privilegije a ne prirodne pojave.

Cijelu ovu situaciju prati ujedno i prigodna denuncijantska komercijala, ustvari doslovna metamorfoza i stvarnosti i povijesti, kako bi se silom neke tajne realnosti ili značenja prikrile stvarne žudnje i izbjeglo javno gađenje nad njima. Željeni mrak podnosi samo one stvari koje su lišene vremena pa nas također zbog toga podjednako nastoji lišiti i Dana Pobjede kao i snova.

Zato sanjam pod svijetlom. To je moje uporište i sastavnica ljepote koja je nemoguća bez Dana pobjede. Makar i to bio tek san bitno je da je slobodan.