ČOVEK PEVA POSLE RATA

Ja sam gazio u krvi do kolena
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
i kliktao sam kad se u mraku napred hrli
i onda leti k vragu i Bog i čovek i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov, ─
i nemam volje ─ il nemam snage ─ da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagib’o glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!

Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.
I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast!

Dušan Vasiljev (1900 — 1924) srpski pjesniki koji se Rodio u Kikindi u Vojvodini gdje mladost i dječaštvo provodi u krajnjoj bijedi. Školuje se u Temišvaru, a u I. svjetskom ratu bori se kao austro-ugarski vojnik na Soči i talijanskom frontu. Potom postaje učiteljem u Čeneju, istovremeno uzaludno pokušavajući da radi i stvara u Beogradu. Umire od tuberkuloze u 24. godini. ”Izabrane pjesme” objavljene su mu posmrtno 1932. godine u Beogradu.