Piše: Edit Glavurtić

Moja pokojna mama jako je voljela odlaziti u kino. Kao djevojka, radeću u Sisku nije propuštala ni jednu predstavu, gotovo svaku drugu večer bila je u kinu, mijenjajući ponekad zbog filmova i smjenu u mliječnom restoranu u kom je radila.
Kasnije, kad sam se rodila ja i doplivala do dobi da mogu razumjeti, išla sam s njom.

Moj prvi film bio je „Tarzan, gospodar džungle“ i nikad neću zaboraviti kakvo mi je čudo bio taj svijet s platna, i kako sam lako i prirodno kliznula u nj. Kako i ne bi, kad je mama otvorila vrata.

U to vrijeme nismo imale televiziju pa smo na predstave odlazile dva do tri puta tjedno, ona bi se s drugog kraja grada vratila s posla, malo bi se odmorila i ručala, pa mene pod ruku i ponovo u grad na predstavu od šest do osam.

Tih godina mog odrastanja osim tih blistavih slika s ekrana nije bilo ničeg drugog, i filmovi su bili svjetionici spasa u malim i vlažnim podstanarskim sobicama u kojima smo stanovale, i u kojima je čak i ljeti bio polumrak.

Ali što je to značilo kad sam uvečer mogla biti Lara u Doktoru Živagu, Katie u Orkanskim visovima, ili Scarlet u Prohujalo s vihorom.

S nostalgijom mislim na ta stara kina: Balkan, Bratstvo, Sloboda, Studio, Otokar Keršovani, Kosmaj, Lika, ali prije svih naravno Kinoteka, prema kojoj sam ljubav zadržala dugo, dugo, a koja je bila baš nezgodno položena u blizini Akademije.
Pa sam puno godina poslije, često umjesto večernjeg akta bježala u kino, što mi se na drugoj godini zamalo obilo o glavu.
O tome svjedoči nevjerojatna dvojka u indeksu u rubrici crtanje akta.

Tako sam voljela one zamračene dvorane, šuškanje vrećica s bombonima, prigušene glasove, pa kasnije nespretne vlažne poljupce i stidljivo pipkanje i držanja za ruku preko naslona. U tim starim dvoranama uvijek je postojala opasnost da na sjedalu ispred sjedi neka visoka osoba, obavezno k tome još i velike glave, pa za vrijeme trajanja filma kriviš vrat lijevo ili desno a iz kina izađeš s uganućem.

Bilo je to takvo doba da se ponekad trebalo po dva sata čekati na kino karte, ali nitko se nije bunio, sjećam se izraza lica onih koji su došli na red prvi, i nas koji smo strepili hoćemo li uopće dobiti karte i domoći se blaženstva zamračene kino sale.

Bogart, Brando, de Niro, Redford… ali do dana današnjeg jedan i nezamjenjiv, neponovljivi James Dean. Onako razbarušen i buntovan, a opet nježan bio je prototip muškarca koji me navodio na sanjarenja i ludosti, i kad god bi mi prisjela škola, samo sam maštala o tome kako bi to bilo da se ispred moje gimnazije pojavi James na motoru pa nas dvoje zapalimo u sumrak!

Eto, tako je to bilo nekad.

Cineplex i Cinestar nazivi su današnjih kina, karte rezerviramo internetom i rijetko se dogodi da dvorana bude sasvim popunjena. Sa bilo kojeg mjesta fenomenalno se vidi platno, a postoje i spojena sjedala za zaljubljene, da se ljudi ne muče.
Nema više iluzije, na platnu se može vidjeti zaista sve- od najperverznijeg seksa do najmonstruoznijeg masakriranja, katastrofi i apokalipsa svih vrsta na zemlji, podmorju i svemiru.

I mada je sve eksplicitno prikazano, nedostaje ona jednostavna nevina čarolija. Ma, ruku na srce – nedostaje i James Dean!