Piše: Kruno Čudina

Nikada nisam ogulio niti jedan krumpir. Vjerujete li mi? Samo sam pisao na papir. Možete mi vjerovati. Ovako sam pisao 24.02.2013. – ”…Tko si ti, napokon? – Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno čini dobro.”, započeo je Bulgakov svoje djelo ”Majstor i Margarita” upravo ovim citatom iz Goetheovog ”Fausta”. Citatom koji propituje su-odnos dobra i zla, a u kojemu Sotona, u svijetu koji zaziva upravo vraga i proklinje svaku mogućnost svetoga (jer sveopća tragedija bivanja nije više u stanju podnijeti niti pomisao na mogućnost svetoga u čovjeku), gotovo da biva prisiljen igrati ulogu dobročinitelja, pritom je multiplicirajući i kroz ljudska bića, što istog trenutka negira svaki smisao o postojanju ikakvog činjenja, a kamoli dobročinjenja, jer je izdan sam subjekt dobročinitelja. Jednako tako, zločiniteljstvo postaje izrazito potencijalna, a sve češće i podrazumijevajuća djelatnost  ljudskog bića, predana mu od strane tog lažnog dobročinitelja koji je, zajedno sa svim onim ljudima koji prihvaćaju tu lažnu ulogu, sada pripadajući ovome svijetu; dapače, poput svakog živućeg čovjeka, on je taj svijet, a samim time i njegovo banalno i apsurdno lice.

I uistinu – pakao nije tamo negdje, nikada nije niti bio, oduvijek je u nama i oko nas, pakao bivanja u izokrenutom svijetu. U svijetu kojim vladaju ponašanja i djelovanja vrijedna ludila; vrijedna općeg ludila, pogotovo kada se u obzir uzme sasvim jasna neumitnost našeg skučenog i ograničenog (i prostorno i vremenski) bivanja na kamenu zvanom Zemlja, kojeg podosta blago zagrijava zvijezda iliti sunce po imenu Sunce, kamena sa kojega nemamo kamo otići. Onih par skokova po Mjesecu, što se također počesto dovodi u pitanje, to je uistinu bio samo mali korak za jednog-dva čovjeka, nikakav za čovječanstvo, ne uistinu, radilo se tek o pokazivanju moći. Danas jasno vidimo u kakvo stanje su nas sva naša dostignuća-djelovanja dovela (unatoč mnogim potencijalima neke druge vrste, no koji nikada nisu dobili primat pred blještavilom instantnosti i nazadnosti, tj. planirane stagnacije svake vrste napretka pod velom zabavljačkog, površnog, tupavog aplikacijskog procvata koji dodaje ikonu po ikonu na jednu te istu supstanciju, ostavljajući je tako u prividu razvoja) – u stanje koje je nadišlo i potencijalno vječnu agoniju samog pakla, u svim njegovim višestoljetnim tumačenjima i prikazima.

Raj i blagostanje ne živimo, ne živi ga nitko od nas tko nije pristao igrati ulogu lažnog dobročinitelja iliti opakog vraga, pretvarača, prijetvornika; ne žive ga niti ona nekolicina prividnih vladara naših sudbina, takozvanih elita koje silno žele upravljati stvarnošću, budućnošću (vršeći teror u sadašnjosti, što je potpuno logičan izbor poteza s njihove strane), pa i nebom samim, bilo da nam prijete istim u metaforičkom smislu, bilo da pucaju s njega iz dronova-predatora, kako li to samo zastrašujuće zvuči!, samo što nam suze nisu potekle od straha. Oni su precijenili naš strah, da, zaboravili su na naš instikt za preživljavanjem, ali ništa više od toga. To su sve te sitne duše koje, bez daljnjega, teže vladanju, iskorištavanju drugih ljudi i koje djeluju jedino u svoju korist, a nalazimo ih u najraznijim institucijama, od obitelji do državnih struktura, kojima je svima zajednička težnja za manipulacijom nad drugim ljudima. I oni jesu u manjini, ali su i daleko od onih lažnih dobročinitelja Istine, jer je štetnost njihovih nedjela još uvijek vidljiva i, nažalost, itekako osjetna na koži njihovih žrtava. Tko su onda ti koji su uspjeli u potpunosti preslikati djelovanje lažnog dobročiniteljstva, a koje je prvi, kako to fino Goethe piše, morao preuzeti upravo spomenuti Vrag? Tko su ti koji su uspjeli dovoljno vješto od ostalih prikriti svoje lažno dobročinjenje i uspješno ga prikazati kao istinu? I time, posve logično, postati samim Vragom. Koja je to elita vražje elite koja je uspjela izkorenuti svijet naglavačke, na način da je ostatku svijetu prodala tako banalnu laž pod istinu, dok se svijet više niti ne pita u istinitost te Istine, svih tih lažnih istina koje ga opisuju i tvore te drže u paklenom stanju u kakvom je?

Čini se da je bog preživio. I Bog je preživio, u to nema sumnje, mnogi ljudi ga čine i svjedoče ga. Međutim, čovjek je taj koji je mrtav! Pa se postavlja pitanje o kojem i kakvom Bogu ili bogu je ovdje riječ, pošto mu je jedini ovdašnji mogući svjedok mrtav. Ili je, ako ništa drugo, živ još jedino u laži lažnog činjenja dobroga; što će reći, u (ne)milosti, domeni prinudnog ”Dobročinitelja”, pošto onaj ‘definicijom’ predviđen za Dobro izostaje. Znači da se čovjek nalazi u domeni onoga kojega nije proklinjao, nego kojega je, dapače, zazivao. Sve to skupa zvuči nekako isuviše fantastičko, možemo se složiti, no događanja u ovome svijetu i više su nego usporediva sa ”sotonskim” djelima, ma u kojim ih god izvorima nalazili. Imamo izravna i doslovna zlodjela, već u masovnim omjerima, a tu je prisutna i konstantna prljava propaganda koja ta djela ne samo da opravdava, nego ih već i nagrađuje, odnosno – proglašava ih dobrim djelima. Tako u ovome svijetu, već i unatoč neoborivim dokazima, borci za slobodu bivaju proglašeni teroristima, prosvjednici protiv pljačkanja vlastitih im života su meso za prebijanje, često i ubijanje, oni su divljaci i nasilnici jer žele preživjeti, a ubojice male djece i civila su junaci, makar iz sjena, neki su i Nobelovci, pedofili se ne proganjaju kazneno, ne ako dolaze iz ‘institucije božje’, pljačkaši cijelih naroda i država (poput MMF-a, recimo) nisu ništa doli spasitelji, nositelji nade, iako uništavaju sve pred sobom, oni i sve takve privatne korporacije, primjerima izokrenutih istina ne bi bilo kraja; jednako tako je suluda lakoća kojom se te laži brane, fabriciraju i način na koji se pretvaraju u istine, makar formalno, ali u dovoljnoj mjeri, očito je, da se oni koji vrše genocide nad Palestincima, da oni koji su zaboravili što je to Grčka ili Hrvatska, tj. ljudi tih negdašnjih država, nakon što su ih opljačkali, i dalje uredno i javno ‘šeću’ po svijetu i bave se u miru svojim ubilačkim dobročinjenjima.

Čini se da je i Vrag mrtav!, na svojevrstan način; nije više potreban kao nekakva ekskluzivna figura zla i zlih čina, jer ljudi, koji već i koliko njih, teško je nagađati, preuzeli su u potpunosti njegovu ulogu. Na kraju, nekakvom zamislivom kraju, budući da je zlo činjenje neumitno posvuda prisutno, da je banalno, ono se širi lakoćom. I oni dobri brane se od zločiniteljstva činjenjem zla, ovako ili onako, na ove ili one načine, pa ostaje potpuni kaos, posvuda je nasilje, posvuda je sukob. Jedino je pitanje da li nam se dobro čini kada nam se čini da je to i takvo banalno zlo, dakle ono kojemu više ne treba korijen, razlog, jer su svi razlozi i moguća rješenja iscrpljena, počelo u potpunosti preuzimati našu ionako odavno krivotvorenu stvarnost. Krivotvorenu kroz sve lažne dobre čine i lažne istine. Tako da je ostao jedino mit. Mit o istini. Mit o ”Dobročinitelju”, bilo da je on onaj koji je dio sile koja vječno želi dobro, bilo one koja vječno želi zlo, jer ono što se čini je zlo.

Ostao je samo mit. Mit o čovjeku. I mit o toj nekolicini, nazovimo ih elitom elite, a koja djeluje kroz Korporacije (govorimo o korporacijskom modelu djelovanja), te se skriva iza cijele ove sile manjih vragova, sitnih, prodanih duša koje rade za njih i jedino za njih. Oni, ta elita elite, ta nekolicina izdajnika ljudskog roda, oni nemaju lice. Oni su banalno zlo, a njihov plan vladanja ostatkom ljudi na ovom svijetu je usitinu plan psihopata i sociopata. Oni su preuzeli u potpunosti onu ulogu koju je prije njih, dok je još bio primjetniji, u Goetheovom Faustu, igrao Vrag. Jasno je da je, u ovakvom svijetu, kapital jedno od njihovih najvažnijih oružja. No oni progovaraju iz ”znanja” (ovdje se radi o znanju koje bi se moglo svesti na nešto poput znanja koje striktno oni proglašavaju znanjem koje služi ”boljitku” i koje plasiraju poput božjeg evanđelja, a sve u izvanredno obrtovanoj manipulaciji, laži), progovaraju iz krnjeg intelekta (uvijek na način da je duh bilo koje vrste u kategoriji nepostojećeg; uvijek da je svako djelo ništa doli krivotvorina nekog originalnog autorstva), poentiraju putem uvjerenja koja su posve na razini dogme. Sve se prenosi putem informacija, naravno, ali koje su zapravo jasni naputci, koji vremenom postaju naredbe svoje vrste, uz neizbježna tumačenja (stalno ponavljajuće sugestije) što to dobro činjenje jest, pa makar se radilo i o banalnim, apsurdnim zločinima.

Pa možda da  zapitamo sami sebe: ”Tko smo mi, napokon? A, da, oni koji više ne žele ništa, koji ne znaju što to točno čine, ali čine puno zla. Mi smo lažni dobročinitelj, onaj koji je preuzeo ulogu sada već mrtvog vraga – čovjek!”