Piše: Marijan Grakalić

Pišući svoju knjigu eseja ”Senke i dim” pisac Nemanja Rotar vješto izbjegava bilo kakvo utonuće u onaj pretenciozni tok današnje misli koji stremi tome da se kroz možebitnu obnovu ideala drevnih mudrosti dovinemo nekakvoj praktičnoj samo-pomoći. Nasuprot tome ovdje se prvenstveno radi o emanaciji onog vrijednog i danas rijetkog stava koji putem refleksija iščitava, razumije i gotovo poetski dotiče minule horizonte, također i brojne ikone suvremene kulture i književnosti te mitske i paramtiske predloške koji opčinjavaju svijest, ali ne zato da bi se moderan čovjek u njih vratio nego zato što bez njih ne bi mogao da pojmi ukupnost svijeta u kojem živi.

Nikako slučajno već se prvi esej odnosi na ideju polisa, na pretpostavljeni ideal grada države klasične starine koji čuči u njedrima vizija i nadahnuća onog drevnog Balkana kojeg više nema, ali zato, gotovo magijskim postulatom primjerenom pjesnicima i umjetnicima tih krajeva općenito, postoji kao prauzor mjesta ili ideala za sretne i pametne. Sve te vizije u sebi sadržavaju istu onu klicu klasične tragedije koja nastaje zajedno sa povijesnim polisom i zajedno s njim hrli u propast, tumačeći kako je i sudbina tek svojevrsna uspomena, dakle literatura, što se kasnije razlaže u nizu primjera.

Iščitavajući ”Senke i dim” stiče se dojam kako je moguće i to da postoji jedan paralelni univerzum koji uvijek u povijesti dotiče ono sjećanje na to zlatno doba, ponekad kao fragment a ponekad kao neku svetu objavu, i to isključivo iz razloga jer bi svijet bez toga izgubio svoju sudbinu i smisao. To dijakronično obilježje duha živi u svakoj epohi i njegova je osnovna pretpostavka pismenost. Okrutno ali istinito, iz nje nastaju kultura i politika i njihovi ideali, idoli, svetišta i sunovrati u propast, tajne službe, staljinističke zavjere, izdane demokracije, tužno pjesništvo, dramatična književnost, utopije i ideologije, nacionalizmi i svakojaki drugi predmeti što stoje na putu da se dovinemo do one jedine istinske domovine koja nije ni teritorijalno niti kako drugačije ograđena jer kao sloboda ili njena ideja ona sama po sebi ne trpi nikakav režim.

Sjene i dim nastaju iz spaljenih ikona, iz tame koja prekriva kulturu i umjetnost, iz represije i gluposti, tvrdoće i zabluda koje sa sobom donose one isključive istine koje ne trpe život. U primjeru kulturne povijesti i literature traju kod Rotara stranice primjera i zapažanja što slute i opisuju tragičnu i bolnu potragu za srećom. I nakon nje često nam ostaje tek sjena onoga čija je namjera bila da postoji i prkosi vjekovima kao svjedočanstvo slobode i herojstva, ljubavi i razumijevanja, jer literatura bez toga i nema neku drugu dimenziju. Kritika je to svake banalnosti i entropije neukusa i slabog obrazovanja, pada čovjeka koji nad dimom spaljena duhovnog ognjišta ostaje tek robom mračnih sila koje bestijalno vladaju svijetom.

Štivo je to koje plijeni time što nastoji spojiti istine i poglede drevnog čovjeka s modernom situacijom, naravno, ne zato da bi kroz drevne istine bilo što prorkovalo već zato da bi ukazalo na to da još nismo napravili niti onaj prvi i presudni korak da bi uistinu bili sretni. Uostalom, ni Sokrat nije popio otrov zato što su mu istine bile draže od vlastita života, već zato što bi izgnanstvo iz polisa značilo da nije čovjek (zon politikon). Čovjek i njegova sjena ista je kao i dim, odnese ga vjetar i ostane tek zapis, cedulja s imenom, grobni natpis, lirska pjesma ili roman, tek pojedinost, krhka i naizgled slaba, ali oporučena vječnosti.

(Nemanja Rotar: Senke i dim, Habit, Pančevo 2013)