Piše: Edit Glavurtić

Hodam, i obuzima me neka čudna razdraganost neprevodiva u riječi.

Ne znam je li to zbog zelenog drvoreda na Prilazu, ruža penjačica iz jednog vrta u blizini Botaničkog parka, ili pomisli na lipe koje će zamirisati za koji dan?

Na Glavnom kolodvoru kupujem mjericu jagoda, vezicu šparoga i klinčiće, ružičaste i mirisne, koje najviše volim. Pa mislim – kako je dobro biti živ!

Udisati miris dana, osjećati tvrdoću asfalta pod nogama i kišu od koje sve klokoće i cvrkuće. Tenisica mi je već lagano promočena, ali ne smeta me to u ovoj šetnji svjetlucavoj od proljetne kiše, koja rastapa tuge i zalijeva nade, kako je to davno Cesarić rekao. I nije je nimalo briga za ovaj šašavi svijet; bankare i radnike bez posla, pobjednike, gubitnike, umjetnike i kriminalce…

Njeno je da pada, ispere prašinu i oplodi zemlju životom, zalije parkove i vrtove, očisti prljavštinu gradskih ulica i krovova. A ljudsko je da se bori, brine, posrće, i tek ponekad zastane zahvalan na ljepoti.

U drvoredu u Vukovarskoj dolazi mi šašava misao kojoj ne mogu odoljeti, pa zatvaram kišobran, kao nekad. I pjevuckam u pol glasa onu Špišićevu, o čovjeku bez šešira, i smijem se sama sebi dok mi se kapljice cijede niz lice, a jagode i klinčići u mojoj ruci mirišu, mirišu…