Piše: Marijan Grakalić

Zagreb je grad kojemu je nesumnjivo potreban Festival tolerancije, barem se tako može zaključiti kada se znaju i čuju brojne poruke što stalno stižu s desničarskih političkih tribina ali i s margina samog minimuma zdrave svijesti. U porušenom društvu koje je žrtva stalnog iživljavanja raznovrsnih nacionalista i neofašista, gdje se politika rasne, vjerske i obiteljske segregacije nastoji nametnuti javnim referendumom o samo jednom karakteru braka i time prigodno izložiti slika o tako zvanoj moralnoj i rasnoj čistoći nacije, ova manifestacija predstavlja dobrodošli odmak i protutežu retrogradnoj politici.

Naravno, moguće je da je sve to tek labuđi pjev i da će nas sve skupa jednog dana oni agenti fašističke deklinacije demokracije danas tako revni u svakom pogledu revizije povijesti strpati u za to predviđeni geto sastavljen od obmana, objeda i laži (a možda i čega gorega), a kako ne bismo humanizmom i solidarnošću zarazili navodno zdravo nacionalno tijelo. Unatoč tom mraku i noći koja se nameće sa svim svojim zlim sjenama, u okviru Festivala ove se godine održava i sedmi po redu Festival židovskog filma, a započeo je djelom Gorana Paskaljevića ”Kad svane dan”.

Između svijeta živih i mrtvih postoje nevidljive poveznice. Objedinjuje ih nada ovdje izražena u samom naslovu koji pretpostavlja da će jednoga dana, onog sudbonosnog i zato jedinstvenog oni jedni druge sustići unatoč sjenama svake tragedije kako bi time ispunili ili nadoknadili izgubljeno, oteto i propušteno i kako time čovjekova svijest o njegovoj zatečenosti ne bi ostala nedovršena. U filmu čiji scenarij uz režisera Gorana Paskaljevića potpisuje i književnik Filip David snimljenoga na osnovi istinitih priča, taj odnos između žrtava i preživjelih omogućen je nedovršenom partiturom koju u beogradskom logoru za Židove i Rome na Starom sajmištu zapisuje glazbenik Iszak Weiss, ovdje zatočen i kasnije pogubljen zajedno sa suprugom u specijalnom kamionu ”dušegubka” u kojem su ljudi trovani ispušnim plinovima. Mnogo desetljeća kasnije igrom slučaja notni je zapis pronađen u nekoj zakopanoj metalnoj kutiji i ona dolazi do njegovog sina Miše (Mustafa Nadarević), profesora i također glazbenika. Iznenađen svojim stvarnim podrijetlom i saznanjem o stradanju njegove prave obitelji u Holokaustu, on ustvari radi jedino što može. Završava partituru i nastoji organizirati njezino izvođenje na prostoru Starog sajmišta početkom decembra istodobno kada se i Beogradska jevrejska općina tamo sjeća stradalih. Prilikom organiziranja izvedbe stari profesor doživljava brojna razočarenja od najbližih kao i izdaje mnogih za koje je vjerovao da će mu pomoći, da bi na kraju jedini koji će izvesti melodiju bili Romi čiju je djecu podučavao glazbi a koji su i dalje što film pokazuje izloženi društvenoj segregaciji i nasilju. Solidarnost žrtava i obespravljenih tako se simbolički ponovo uspostavlja više razina, od izvedbe pa do poruke i njezina značenja. Riječima ubijenoga Iszaka Weissa napisanima u pismu sinu pred smrt ona glasi: ”dok ta muzika postoji, postojat ćemo i mi.”

Iako je ovaj film ponegdje opisan kao djelo ritualne i ceremonijalne kinematografije, a što se pripisuje i ranijem Paskaljevićevom filmu ”Medeni mjesec” koji govori o dva mlada bračna para, jednom iz Srbije a drugom iz Albanije i njihovom nastojanju da se skrase u zemljama Europe, nesumnjivo je nešto drugo. Naime, su oba filma u funkciji određenog otrežnjenja, jedan glede prešućene povijesti a drugi u pogledu zaborava sadašnjosti. Film ”Kad svane dan” koji je ustvari srpsko-hrvatsko-francuska koprodukcija premjerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, i do sada je dobio više međunarodnih priznanja. Također je bio predložen za nagradu ”Oscar” u konkurenciji ne-američkih filmova, ali tu nije prošao u uži izbor. Svejedno treba naglasiti izvrsnu fotografiju u filmu za koju je zaslužan Milan Spasić, dok je muziku komponirao Vlatko Stefanovski. Osim Mustafe Nadarevića u filmu još glume i Nebojša Glogovac, Mira Banjac, Predrag Ejdus, Meto Jovanovski, Nada Šargin, Zafir Hadžimanov, Rade Kojadinović, Toma Jovanović, Olga Odanović-Petrović.