Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Josip Vaništa

Ne postoji mjesto na svijetu na kom Ti se osjećam bliža, nego što je to ovaj noćni prozor u sedamnaestom bečkom okrugu. Pobjegnem u njega uvijek kad se uplašim, ili kad nešto ne razumijem. Udobno se smjestim u široki okvir, pa gledam čas široko nebo osuto zvijezdama, čas usnulu, praznu ulicu.

Svoj svađalački unutarnji glas koji nestrpljivo zahtijeva i tuži se, pustim da se umori i umiri. Zatim šutim, čekam i osluškujem.

Znam da si tu, od početka si bio, ali ja tek u posljednje vrijeme osjećam da Ti doista prilazim, oprezno i na svoj način, kako i treba biti. Tragala sam, slušala, čitala i na kraju osjetila mudrost svih velikih religija i cilj svih ljudskih potraga sažete u jednu rečenicu Tvoje zapovjedi „ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas“.

U tome je sve što čovjek treba znati, i božansko i ljudsko, jer dalje od toga – nema, a više od toga nije potrebno. Uz malu nadopunu „ne čini drugom što ne želiš da drugi učini tebi“. Jednostavnije zaista ne može biti, mada je potreban cijeli jedan život da se čovjek tome barem malo približi.

Ja sam buntovnica, ne mogu pobjeći od sebe. Sve preispitujem, ne vjerujem ni jednoj istini koju u srcu ne osjetim kao istinu koja brani čovjeka i ljudskost.

I ne vjerujem da Ti, koji si ljubav sama, kažnjavaš bilo koga… sami sebe kažnjavamo kad ne živimo u miru sa sobom, kad zamjeramo i svemu crtamo granice, osuđujemo sve što se ne uklapa u naše okvire, a sebe uzimamo kao mjerilo svim stvarima.
Često licemjerno, uvijek usko, i tako ljudski sitno.

Povremeno se izgubim u svemu tome, pa tražim samoću svog prozora, ili tišinu kakve crkve, u vrijeme kad tamo mogu biti sama.
Ti znaš kako se ja, koja toliko volim riječi teško snalazim u lošim prijevodima. Pogotovo onima kad je misao prevoditelja glasnija od Tvoje misli, a s propovjedaonice glas o grijehu i „ispravnosti“ nadjačava Tvoj glas o ljubavi i oprostu.

Evanđelje se može tumačiti na razne načine, ali ljubav se uvijek tumači samo na jedan način, i njega svatko odmah razumije i prepoznaje.

Slikarica sam i sve prevodim slikama, pa ponekad razmišljam o tome kad bih Te naslikala, koji bih Ti oblik dala?
Mirno more, široko nebo, i zlatan oblak u predvečerje.

Beskraj dobrote u kom nema zabune, straha, ni ograničenja, u kom je sve otvoreno, i dobro, u strpljivom čekanju da čovjek ispruži ruke.

Ja svoje neprestano pružam: dok slikam, pišem i razmišljam. A više od svega kad se pokušavam suzdržati osude, kad mirim, praštam i ljubim.

Kad Te tražim i nalazim na svoj, a ne na tuđi način.